Zoran Đinđić: Pravi Evropljanin
Ubica
je ubio i tinjajuću nadu, sjajnu osobu, simbol bolje budućnosti
Piše: Gert Vajskirhen
12. mart 2003: Sunčano jutro, spokojno
i tiho, prvi znak da proleće uskoro stiže – poslednji dan slobodoumlja. Ubijen
je premijer Republike Srbije, koji slovi za političara koji svoju zemlju vodi
ka članstvu u EU. Ubica je ubio i tinjajuću nadu, sjajnu osobu, simbol bolje
budućnosti. Da je imao šansu da preživi, da su on i njegov politički pokret
imali šansu da učvrste svoj kurs ka sveobuhvatnoj reformi srpskog društva i
države, ne bih se usudio da procenjujem da li bi Srbija danas bila država članica
EU.
Njegovom smrću je istorijski odlučujući
proces građanske modernizacije, koji se u srcu jugoistočne Evrope vodio više od
deset godina, načinjen ogromnim gubitkom čovečanstva. Zoran Đinđić je mogao da
bude veliki reformator koji svojoj zemlji otvara put, definišući kapacitete
srpskog naroda da menja svoj mentalitet.
Đinđić je i te kako bio svestan zona
opasnosti koje su ga okruživale.
POSLEDNJI SUSRET: Posetio sam ga u
njegovoj kancelariji u Vladi nedelju dana pre nego što je ubijen. Znao je da je
gledao u lica neprijatelja kada je započeo svoj put ka slobodi i demokratiji,
obnavljajući percepciju Srbije, uveren da će biti očajnički potrebni procesi
modernizacije i da će biti sprovođeni u fazama teškog i ponekad bolnog rada.
Predviđajući da je pred njim trnovit put, preuzeo je rizike bez straha.
Iznenađujuće miran i ubedljivo
empatičan, bio je otelotvorenje hrabrosti. Istovremeno je pokazivao
intelektualni kapacitet za analitičnu oštrinu, ali i to da je pametan i
nepokolebljiv u spremnosti da deluje. Umeo je da kombinuje razmišljanje u
trajnim strateškim linijama i krivudanje u taktičkim manevrima bez gubljenja
podnošljive ravnoteže.
Svoju početnu tačku kao političkog
mislioca Đinđić je pronašao u nedogmatskim sferama liberalno orijentisanih
marksističkih interpretatora okupljenih oko Praksis grupe. Korčulanska letnja
škola postala je između 1964. i 1975. poznato mesto za organizovanje otvorenih
kritičkih debata o tome kako stvoriti nove ljudske vizije alternativne
budućnosti, koje se razlikuju od autoritarnih verzija različitih socijalizama i
kapitalizama. Autori sa jugoslovenskih univerziteta – Predrag Vranicki i
Mihailo Marković – pozivali su istaknute intelektualce kao što su Ernst Bloh,
Đerđ Lukač, Herbert Markuze, Lešek Kolakovski i Jirgen Habermas da izlože svoje
stavove i ponude uzbudljiva gledišta.
NEPOTPUNA DRŽAVA: Jednog dana je Zoran
Đinđić sreo Jirgena Habermasa na ulicama Beograda i objasnio mu kako je zauzeo
kontroverzan stav prema moći Jugoslavije. Vili Brant je kasnije pokrenuo
inicijativu da se mladi student zaštiti od kazne. Tako je došlo do toga da
Zoran dobije šansu da postavi snažan temelj za svoju akademsku karijeru.
Franfurtska škola za socijalno istraživanje na Univerzitetu Johan Volfgang
Gete, Univerzitet u Hajdelbergu i Univerzitet u Konstancu, pružili su
učenjačkoj nadi izuzetne prilike da produbi svoje znanje i proširi vidike. On
je to iskustvo vrednovao kao prekretnicu na kojoj je dobio osećaj šta je moderna
demokratska država zasnovana na aktivnom građanskom društvu.
Vrata za ugodan život u Nemačkoj su
otvorena. Na putu ka realnosti u Jugoslaviji Zoran je zapisao svoju analizu
velikog problema u zemlji u kojoj je rođen: “Jugoslavija, nepotpuna država.”
Iskustva u Nemačkoj nadahnula su ga da učini ono što je mogao, da ujedini grupe
i pojedince s ciljem da se izvrši reforma države tako da jednog dana može da
tvrdi da se zove prava (zapadno)evropska država. Od tog trenutka Slobodan
Milošević je u Zoranu Đinđiću video sistematičnog neprijatelja. Tada je počela
egzistencijalna borba između ova dva karaktera. U njima su oličene dve slike
budućnosti Srbije. Jedna podrazumeva da se za opšte dobro otvori društvo, tako
da svaki pojedinac može da živi u liberalnom samoorganizovanom poretku, pod
vlašću koja se sprovodi prema prihvaćenim društvenim normama koje su sačinjene
od snažne, živopisne demokratije, a druga predstavlja zamisao da se nastavi s
diktatorskim autoritarizmom, gušenjem sloboda i kreativnosti građana i
otuđenjem Srbije od evropskog načina života.
Borba između ove dve suprotstavljene
vizije bila je nastavljena do smrti obojice. To je rat između demokratije i
autokratije i on još traje, nema kraja na vidiku.
Zoran je u toj borbi pokazao ceo
spektar svojih kompetencija. Praktične veštine, superiorne sposobnosti,
teorijska mudrost i pobednička retorika pružili su mu iskričavost, neki kažu
prepredenost, da s vlasti smeni rušitelja Jugoslavije. Osim s Miloševićem,
Đinđić je vodio pravičnu borbu koristeći oružja demokratije. Zoran je znao da
snage s kojima se bori mogu da koriste oružja autokratije. Zato je nastojao da
smekša neke njihove predstavnike i da rasparča njihovu organizovanu kriminalnu
moć. Znao je da će biti korišćene neuobičajene metode da se učvrsti pobeda
udruženih demokratskih partija u decembru 2000, kada se njegova partija
najbolje plasirala unutar demokratskog tabora na izborima.
MODERNIZATORI & RIVALI: Zoran
Đinđić je 25. januara 2001. postao prvi premijer, okončavši stari režim. Počeo
je kratak i žestok period od 25 meseci, sve dok nije ubijen. Pre nego što je
stupio na političku pozornicu na nacionalnom nivou, kristalno jasno je
konstatovao koliko veliki i težak teret nosi na leđima. Moderna istorija Srbije
stalno je od 1804. kulminirala sukobima između modernizatora i njihovih rivala,
između reformatora i antireformatora. “Dosad su, nažalost, gotovo uvek gubili
reformatori i modernizatori”, rekao je premijer.
U svom pozdravnom obraćanju DS-u
stranci, na Novu godinu 2000, Zoran Đinđić je saopštio da “smo mi najvažniji
vesnici nade za sve one koji našu zemlju vide u Evropi i najpoznatija meta za
one koji nas vide u Aziji. Sudbina Srbije današnjice i sutrašnjice u našim je rukama.
Za projekat na kojem radimo, postavljanje temelja moderne države s kredibilnom
vladom i uspešnom ekonomijom, potreban je ogroman napor i mnogo strpljenja…
Srbija će biti bolje mesto nego što je danas i mi koji bismo da vodimo zemlju
treba da budemo bolji, uspešniji, efikasniji. Svuda je potrebna podrška, pomoć,
solidarnost, ohrabrenje, akcija, nada… Naši ciljevi – budućnost Srbije, u kojoj
naša deca i njihova deca mogu da žive u miru i zadovoljstvu, ponosni na sebe i
ponosni na svoju zemlju – nikada ovo ne gube iz vida.”
Ispostavilo se da je u anketama javnog
mnjenja Zoran Đinđić kao premijer bio manje popularan od predsednika Koštunice.
“U očima mnogih Srba”, komentarisao je, “ja sam nemački špijun.” To se fino
uklapa, analizirao je, u “paranoidnu imaginaciju da će sve svetske sile
osvojiti Balkan, ovaj važan region. Pre svega, Nemačka i SAD.” S tim u vezi,
nastavio je, “Nemačka će angažovati sopstvene špijune.” Uprkos svim
neizvesnostima, bio je fasciniran što živi u revolucionarnim vremenima. “Ovo je
prvi put u istoriji Srbije da će biti osnovana građanska, moderna država. Niko
u Vladi ne gaji iluziju da ćemo u svemu ovome postati popularni. Ako ovo
izdržimo dve, tri godine, ako se ove neprijatne stvari završe, onda će ljudi
postepeno shvatiti da je ovo bilo neophodno. Onda mogu sebi da čestitaju što su
uspeli.” Onda će Srbija biti “deo evropske civilizacije, bez viktimizacije…
Realističan cilj za jednog revolucionara, zar ne?”
ISTINA KOJA UBIJA: Ubrzo nakon što je
Zoran Đinđić stupio na premijersku funkciju, suočavao se sa sve većim
očekivanjem, naročito američke administracije, da Slobodan Milošević bude
izručen Haškom tribunalu (MKSJ). Odlučio je, uz podršku Vlade, da ga isprati.
Time je počela da se ostvaruje integracija Srbije u evropske strukture. Zajedno
sa ovim procesima parlament je ratifikovao Evropsku konvenciju o ljudskim
pravima Saveta Evrope. Korak po korak, Srbija je postala prepoznata kao stub
stabilnosti u nestabilnom regionu. U novembru 2001. premijer je završio svoju
borbu protiv preostalih nasilnih snaga.
Nakon toga uveo je Zakonik o krivičnom
postupku, koji je omogućio izručenje jugoslovenskih državljana MKSJ-u. Ovima
manevrima ka civilizovanoj vladavini prava, koja je orijentisana ka evropskim
normama, produžena je unutrašnja borba u demokratskom savezu. Vojislav
Koštunica je podsticao toksičnu kampanju protiv premijera. Predstavljanje
Đinđića kao izdajnika srpskih interesa, što je bilo suprotno istini, dobilo je
odziv u javnosti. Ta atmosfera, puna zavera, lažnih vesti i mržnje koji su se
iznedrili u prvoj godini novog milenijuma, postavila je temelj za brutalni
pokušaj različitih grupacija – od mafije do drugih formacija podzemlja – da
započnu da se svete.
Ortodoksni gangsteri iz Jedinice za
specijalne operacije (JSO) izvršili su oružanu pobunu. Te događaje iskoristio je
Koštunica da istakne sopstvenu agendu – da spreči Đinđića da nastavi proces
reformi. Ovi događaji nagoveštavali su prekretnicu koja je dovela do atentata.
Neizvesnost je bilo dominantno osećanje u društvu.
Ubice su izazvale negodovanje ubistvom
ikone demokratije i modernosti. Jedan metak oduzeo mu je život, sledeći je
ranio njegovog telohranitelja, a treći treba da pogodi budućnost Srbije na
njenom putu ka tome da postane evropska država. Pre nego što je Zoran Đinđić
nadahnuo Srbiju da se okrene evropskoj demokratiji, ovaj deo Evrope živeo je u
različitim fazama diktature i dezintegracije. S njim je nastupio novi početak
velikog eksperimenta. U intervju koji je dao Adamu Mihnjiku (Gazeta viborča, 6.
jun 2001), Zoran Đinđić je rekao: “Sprovešćemo veoma brzo reforme… Jedina
prepreka smo mi sami jer smo loše organizovani.” Nakon toga je zahtevao da se
“promeni kolektivno ponašanje Srba” (Profit, Belgrade, br. 35/2001). Analizirao
je kako je kroz istoriju srpska elita reagovala na prave izazove u tri faze: “Prvo
inicijativa i aktivizam. Ti kapaciteti čine nas akterima važnih događaja širom
sveta… rađaju nam instinkt za odlučujući istorijski trenutak. Onda sledi pomračenje,
gubitak osećaja za realnost. Avanturizam i nekritički entuzijazam postaje
silovit, nakon čega sledi samosažaljenje i pesimizam. Svi drugi su krivi,
nikada ni za šta sebe ne zapitamo.”
“Umesto da preuzmemo odgovornost za
naša očekivanja i rezultate”, nastavljao je, “hoćemo li početi svuda da
nalazimo žrtvene jarce, kao što smo u prošlosti previše puta uradili?” Đinđić
je ovim savetom otvorio prozor u drugačiju budućnost: “Možemo da se ponašamo
onako kako smo se ponašali u prošlosti sa istim ishodom, kakav poznajemo. Ili
možemo da promenimo svoje ponašanje i tako verovatno postignemo malo drugačije
rezultate.”
ZAOSTAVŠTINA: Zaostavština Zorana
Đinđića, velikog građanina evropske Srbije, može se naći u njegovom poslednjem
planu, planu koji je predstavio za 2003. “Moramo nepokolebljivo nastaviti
procese modernizacije našeg društva i ekonomije. Hteli bismo da budemo društvo
u kojem ne vladaju strah i siromaštvo. Društvo sa građanima koji shvataju da
žive u solidarnosti sa društveno ranjivim članovima društva.” Saosećanjem i
empatijom, racionalnošću i kreativnošću zajedno sa svojim ličnim sposobnostima,
Zoran Đinđić je otvorio put Srbije ka evropskoj budućnosti tako da njeni
građani žive u slobodi i demokratiji. Ivo Andrić nigde nije video tačku podele
od Zapada ka Istoku. Zoran Đinđić je pokazao da
je moguća drugačija naracija – mostovi se mogu graditi od Istoka ka Zapadu i na
kraju se može uspostaviti jedinstvena Evropa. (10. mart 2020)
O autoru
Gert Vajskirhen je član Socijaldemokratske partije Nemačke od
1966, a poslanik u parlamentu od 1976. do 2009. Obavljao je niz značajnih
funkcija u parlamentu, uglavnom se usredsređuje na obrazovanje, nauku i spoljne
poslove. Od 1994. do 2009. bio je član i Parlamentarne skupštine OEBS, a od
1997. do 2002. predsedavajući njenog Komiteta za humanitarna pitanja i ljudska
prava.
Comments
Post a Comment