Jezero Gazivode – menica za mir
Vodoprivredna postrojenja i
proizvodnja treba da pripadnu Republici Srbiji, distribucija i naplata Kosovu
Piše: Ljubiša Mijačić
Kosovo
Projekat Gazivode finansirala je Svetska
banka kreditom od 45 miliona dolara, ali je ukupna cena poduhvata premašila 240
miliona dolara. Sve dugove Republika Srbija je sukcesijom preuzela na sebe.
Jezero se prostire na 11,9 km2, od čega se 75 odsto nalazi na teritoriji
opštine Zubin Potok, a 25 odsto na teritorijama Tutina i Novog Pazara. Ima
ukupnu zapreminu rezervoara od 380 miliona kubnih metara i svojevremeno je bila
najveća zemljana brana u Evropi. Ova infrastruktura je najmanje eksploatisana
tema u pregovorima Beograda i Prištine, odnosno i pretpostavlja se da je
najznačajnija tema takoreći “tihih pregovora”, a ishod i rešenja oko vlasništva
ovog vodoprivrednog i energetskog postrojenja odrediće odnose Srba i Albanaca u
ovom veku.
JEZERO (NE)POVERENJA: Na
Međuministarskoj konferenciji UNECE u Beogradu “Životna Sredina za Evropu” 2007.
godine, na marginama sastanka polemisalo se o problemima energije i voda u
regionu. Bilo je reči o mogućoj izgradnji minihidroelektrana na gornjem toku reke
Ibar, od granice sa Crnom Gorom do Ribarića u opštini Tutin. Iako ne postoje
nikakve opasnosti po životnu sredinu i kvalitet poljoprivrednog zemljišta na
tom terenu, svi sagovornici iz inostranstva izražavali su opoziciju ovom
projektu. Razlog treba tražiti u tadašnjim okolnostima: Ahtisari je tek bio predložio
svoj sveobuhvatni plan za status Kosova, a pokušaj u UN da se taj plan realizuje
imao je prioritet. Tada sam prvi put izneo sledeću hipotezu: Pretpostavimo da
Kosovo, uz neke troškove (uključujući i stabilnost), uspostavi potpunu kontrolu
nad vodoprivrednim i energetskim postrojenjima Jezera Gazivode u opštini Zubin
Potok. Kosovo može kratkoročno dobiti, ali dugoročno rizikuje da izgubi sve vodne
resurse. U nekoj budućnosti, recimo 10 vlada od današnje, Srbija može
preusmeriti reku Ibar prema potrošačima u opštinama Novi Pazar i Tutin, zatim tretiranu
vodu izliti nazad u reku Ibar kod Raške.
Rešenje koje sam ponudio u
periodu kada se integracija Srba u kosovsko društvo zahuktavala bilo je da
Kosovo opštinama na severu prizna vlasništvo nad Jezerom Gazivode sa svim
objektima. Prihodi bi se koristili za razvoj ovih opština, što bi bio jak
pokretač demokratskih promena u praksi. Još važnije – time bi se kod srpske
zajednice stvorio interes da se integriše u kosovsko društvo. Ukoliko bi pak Srbija
pokrenula bilo kakvu inicijativu da preusmeri tok reke Ibar bilo gde, to bi
imalo posledice po srpsku zajednicu na Kosovu, pa samim tim bi imalo posledice na
političke prilike u Srbiji. Upotrebom ovog modela Kosovu bi bile zagarantovane potrebne
količine vode.
Od tada su, međutim, nastupile
krupne promene, trend integracije je izmenio smer, pa su nove okolnosti takve
da ovo rešenje ne bi zaštitilo interese Kosova, Srbije i Srba. Jer, promenom
demografske slike ovih opština (a sličan se trend vidi na Kosovu južno od reke
Ibar) stvorile bi se drugačije okolnosti. Danas tvrdim da vlasništvo mora da
pripadne Republici Srbiji.
Do današnjeg dana nisam dobio
nikakvu opoziciju mom argumentu od strane kosovskih Albanaca, osim
nacionalističkog i emotivnog odgovora da je reč o imovini i nacionalnom blagu
Kosova. Nešto kasnije od moje prezentacije, prijatelj je podelio tvit jednog od
mojih sagovornika kojim tvrdi da je brana Gazivode napravljena u opštini
Mitrovica pre nego što je opština Zubin Potok postojala. Ne tvrdim da sam ja isprovocirao
ovakav odgovor iako je razgovora s njim na tu temu bilo, a pomenuti intelektualac
je danas Ambasador Kosova u jednoj značajnoj zemlji. Samo je jedan Albanski
intelektualac, a danas poslanik u Skupštini Kosova, rekao da je moja hipoteza
logična i da će mi se javiti kada i ako ikada bude imao kontraargument. Još
uvek čekam njegov poziv.
JEDAN POZIV MENJA SVE: Ovakav stav albanske
intelektualne, još više političke elite, nije racionalan jer može proizvesti
posledice fatalne po ekonomiju na Kosovu. Da bi se ovo razumelo, moraju se
uzeti u obzir neke geografske i hidrološke karakteristike: Polovina teritorije
Kosova pripada crnomorskom slivu, a skoro 40 odsto najgušće naseljene teritorije
Kosova je u ibarskom slivu. Sve značajnije reke na Kosovu otiču ka susedima,
Ibar je jedina značajna reka koja ulazi na Kosovo iz Srbije, iz opštine Tutin,
a zatim otiče prema Srbiji u opštinu Raška.
Vodozahvatna površina sliva reke
Ibar kod mesta Prelez (opština Zubin Potok), gde se nalazi poslednja značajna vodoprivredna
instalacija koja preusmerava vodu za Trepču, iznosi 1.109 km2. Od te površine teritoriji
Kosova, isključivo na teritoriji opštine Zubin Potok, pripada maksimalno 190 km2.
To predstavlja 17 odsto od ukupne površine sliva, dok se preostalih 83 odsto
nalazi na teritoriji Crne Gore i Srbije. Kosovo sa ovih 190 km2 sliva, koji čini
1,7% teritorije Kosova na kojoj se nalaze sve vodoprivredne instalacije, zadovoljava
potrebe za vodom skoro polovine svoje populacije.
Sve se to realizuje na štetu
Srbije i srpske zajednice na severu Kosova, koja ima nula odsto udela u
vlasništvu Jezera Gazivode, ali ima 100 odsto troškova. Koliki su ekonomski
gubici za Srbiju i troškovi javnog zdravlja usled lošeg kvaliteta reke Ibar, jer
zagađenje Kosovske privrede iz sliva Sitnice predstavlja veliki problem, teško
je proceniti. Ovakav disbalans, neracionalna i nelogična raspodela resursa na
duži rok ili će se prekinuti ili će nesumnjivo postati nova tačka sukoba u ovom
veku voda.
JEZERO GAZIVODE KROZ INTEGRISANO UPRAVLJANJE SLIVOM
REKE IBAR MOŽE DA SE ISKORISTI ZA IZGRADNJU STABILNOSTI U REGIONU I STVARANJE
NOVIH OSNOVA ZA POMIRENJE SRBA I ALBANACA
Zaštita interesa, čak i suverenih
država u prekograničnim slivovima, veoma je komplikovana tema, tako da ne
postoje univerzalna rešenja. Zemlje članice EU imaju direktive o integrisanom
upravljanju slivovima 2000/60/EC i direktivu za zaštitu podzemnih voda 2006/118/EC.
Za zemlje koje nisu članice predlaže se mehanizam UNECE konvencije za zaštitu u
upravljanje vodama u prekograničnim slivovima. Srbija je članica inicijative za
zaštitu sliva Dunava, koja obuhvata sliv reke Ibar, dok Kosovo nije i u doglednoj
budućnosti to neće biti. I sa te strane Srbija ima povoljnu poziciju za
kontrolu sliva reke Ibar u korist ili na štetu Kosova.
Kosovo u ovom trenutku realizuje
ili planira da realizuje nekoliko projekata kako bi unapredio vodosnabdevanje
na centralnom Kosovu. Jedan od takvih projekata je i rekonstrukcija kanala Ibar-Lepenac
kako bi se duplirala količina vode u transportu i kako bi se smanjili gubici na
ispod 20 odsto. Neki drugi projekti u razmatranju imaće još značajniji uticaj
na sliv reke Ibar, kao što je brana Mijalići kod Prilužja (rezervoar 3,7 miliona
m3), izgradnja termoelektrane Novo Kosovo kod Obilića ili unapređenje
irigacionog sistema za navodnjavanje. Nakon realizacije započetih projekata,
ukupna količina vode koju bi Kosovo uzelo iz sliva reke Ibar u kanal
Ibar-Lepenac i kanal za Trepču iznosiće 66,2 odsto, odnosno 231,5 od 350
miliona m3 godišnje, koliki je hidrološki potencijal reke Ibar. Još značajnije,
u planovima se razmatra mogućnost da se koristi maksimalni kapacitet kanala Ibar-Lepenac
na 22 m3/s, što predstavlja dvostruko veće količine od potencijala sliva Ibra
do kanala Ibar-Lepenac (sliv Ibra prosečno unosi zapreminu vode od 11 m3/s u
jezero Gazivode). Jedini značajan resurs vode je reka Sitnica, koja je opet deo
sliva reke Ibar, i tako dolazimo do većeg problema na štetu Srbije.
TRI SCENARIJA: U takvim
okolnostima, u cilju zaštite svojih interesa, Srbija bi mogla u budućnosti da
reaguje i može neometano da realizuje sledeće opcije: Prvo, planovi za izgradnju
minihidroelektrane na gornjem toku Ibra ne smanjuju kapacitet Jezera Gazivode
jer su hidroelektrane neutralne po pitanju utroška voda. Ono što može
proizvesti rizike za Kosovo jesu razvoj i upotreba ove investicije u daljoj
realizaciji “radikalnih” opcija. Energetski kapacitet ove investicije (za 10 m3/s
na 140 m visinske razlike) bio bi oko 12 MW ili oko 105 GWh godišnje, što je
najveća zabeležena proizvodnja Hidroelektrane na jezeru Gazivode, ali bez
plavljenja 11 km2 površine, što je slučaj kod Jezera Gazivode.
Drugo, za snabdevanje vodom Novog
Pazara i Raške može se razmotriti zahvatanje vode uz izgradnju hidroelektrane
od Ribarića do Novog Pazara i uz izgradnju rezervoara koji treba da kontrolišu
vršnu potrošnju voda. Neophodne količine vode mogu se uzeti ili iz gornjeg Ibra
ili direktno iz jezera Gazivode, koje se gravitacijski nalazi na 200 m iznad
kote potrošača u Novom Pazaru, na udaljenosti od oko 18 km. Ukoliko bi Srbija
ove kapacitete projektovala na, recimo, 50 odsto količine vode iz sliva gornjeg
Ibra, posledice po Kosovo bile bi nesagledive jer bi jezero Gazivode godišnje izgubilo
ne manje od 160 miliona m3 vode. Hidroelektrana na jezeru Gazivode momentalno bi
bila stavljena van funkcije ili bi radila ispod optimalne učestalosti.
Treće, u Srbiji postoji
hidroenergetsko postrojenje Bajina Bašta – Perućac, koje je dobar primer
efikasne lokalne upotrebe energije. Istim mehanizmom maksimalna moguća energija
proizvedena, recimo, kod Ribarića, može se iskoristiti da se određena količina
vode iz reke Ibar ispumpa na Peštersku visoravan i time ostvari infrastrukturni
i resursni preduslov razvoja Raškog okruga (Tutin, Novi Pazar, Raška...). Ovim
projektom opet bi se značajno smanjio priliv vode u Jezero Gazivode, u
zavisnosti od procenta vode koja se zahvata.
Sva ova tri primera izvodljiva su
tehnički i tehnološki i mogu biti interesantni potencijalnim investitorima, uz
određenu garanciju Vlade Republike Srbije. Pošto Kosovo nije deo Međunarodne
Komisije za zaštitu Dunavskog sliva, dok Srbija upotrebljenu vodu vraća u isti
sliv, povrede UNECE konvencije nema. Čak i prema konvenciji, Srbija ima pravo
razumnog korišćenja resursa na svojoj teritoriji (“reasonable use
of a transboundary waters”), što opcije jedan i tri uvažavaju više nego što to
(namerava da) čini Kosovo, pošto svi ponuđeni scenariji ne predviđaju upotrebu
voda veću od 50 odsto iz ukupne mase sliva. Kosovo, sa druge strane, u ovom trenutku
uzima 42,8 odsto iz sliva, a u doglednoj budućnosti planira da uzme 66,2 odsto iz
reke Ibar.
Razvojem pomenutih scenarija Kosovo bi se našlo u nezavidnoj situaciji.
Neizvesnost oko količine vode raspoložive za potrebe industrije, poljoprivrede
i energetike negativno bi se odrazila na investicije, a time i na privredni
rast. Mislim da takav scenario za Kosovo nije ni u interesu Srbije i da je mir
i stabilnost zaista interes svih. Stoga ću se vratiti svom prvobitnom predlogu:
Umesto da Jezero Gazivode posmatramo kroz postojeće doktrine
uspostavljanja kontrole nad resursima na štetu druge strane, ovaj resurs bi trebalo
iskoristi kao kamen temeljac saradnje. Monopol se mora eliminisati, a to znači
da se ponuda i tražnja vode moraju podeliti: Vodoprivredna postrojenja i proizvodnja
treba da pripadnu Republici Srbiji, distribucija i naplata Kosovu.
Okolnosti za saradnju su idealne jer imamo savršenu alokaciju resursa: jedan
kupac – jedan prodavac, gde u odsustvu saradnje svi gube. Ovakva alokacija
resursa stvara idealne pretpostavke da tržišni mehanizmi mogu da se, kroz
integrisano upravljanje slivom reke Ibar, iskoriste za izgradnju stabilnosti u regionu
i stvore nove osnove za pomirenje Srba i Albanaca. U okolnostima neizvesnosti
koje nose klimatske promene saradnja nije poželjna već neophodna, a kroz
tehnološka rešenja moguće je ovaj mehanizam iskoristiti na daleko efikasniji
način, uz minimalnu upotrebu vode. Jwzero Gazivode time može postaviti nove
osnove i kreirati ekonomske baze za lokalni i regionalni ekonomski razvoj.
Konačno, korišćenjem integrisanog mehanizma upravljanja slivom unapredio bi se
kvalitet vode putem kontrole ispusta zagađivača celog sliva reke Ibar i Zapadne
Morave i time smanjili troškovi javnog zdravlja nizvodno od Kosovske Mitrovice.
Ovo bi mogla da bude naša budućnost. Alternativa njoj nije uopšte
privlačna.
POTOPLJENI
Prilikom izgradnje akumulacije
Gazivode potopljeno je više od 10 sela i iseljeno preko 3.500 ljudi, isključivo
Srba iz Ibarskog Kolašina. Manji deo ove populacije doselio se u naselje Zubin
Potok, a veći deo je otišao u gradove koji su industrijalizacijom rapidno rasli
(Kragujevac, Kraljevo, Smederevo).
UPRAVLJANJE
Nakon dolaska NATO trupa na Kosovo
postojao je jasan stav komande Kfora da će sve vrste građanske neposlušnosti i
otpora na severu biti tolerisane do određene mere, osim prekida vodosnabdevanja
iz kanala Ibar-Lepenac. Od 1999. do danas prekid snabdevanja se dogodio samo
jednom, i to uz koordinaciju sa Kforom i Unmikom, na tri sata.
Jezerom Gazivode i proizvodnjom
upravljaju isključivo Srbi. Distribucija i prihodi ostaju Kosovu. U kompaniji
Ibar-Lepenac ni u Upravni odbor ili na bilo koju izvršnu funkciju nije imenovan
nijedan Srbin.
Novi magazin br. 380, 9. avgust 2018.
PODRŽITE
NAŠ RAD TAKO ŠTO ĆETE OTVORITI NEKU REKLAMU!
HVALA
VAM :)
Comments
Post a Comment