Moja je generacija svojim tijelima pisala svoje knjige

Intervju Faruk Šehić

Bosanskohercegovački pisac Faruk Šehić ponovo je probudio pažnju književne kritike i čitalaca svojom najnovijom knjigom, zbirkom pripovedaka pod nazivom "Priče sa satnim mehanizmom. Predapokaliptični sevdah"

Razgovarala: Anđelka Cvijić

Faruk Šehić rođen je 1970. u Bihaću, u SFRJ. Do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini studirao je Veterinarski fakultet u Zagrebu. Bio je pripadnik Armije BiH, jedanput teško ranjen. Zbirku pripovedaka Priče sa satnim mehanizmom. Predapokaliptični sevdah objavila je nedavno izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva, a gotovo istovremeno knjiga se pojavila i u izdanju zagrebačke Frakture. Do najnovije knjige objavio je Pjesme u nastajanju (2000), Hit depo (2003), Pod pritiskom (2004), Transsarajevo (2006), Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina (2007), Knjigu o Uni (2011) i Moje rijeke (2014). Književni kritičari često ga nazivaju glasom pregažene generacije pisaca rođenih sedamdesetih u Jugoslaviji, koje su ratovi i raspad zajedničke države biografski i tematski obeležili.

Za roman Knjiga o Uni dobio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini, i nagradu Evropske unije za književnost – EUPL 2013. Za knjigu pesama Moje rijeke nagrađen je priznanjem Risto Ratković za najbolju objavljenu knjigu pesama u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2013/14. i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za 2014.

Knjige su mu prevođene na slovenački, mađarski, makedonski, poljski, bugarski, nemački, engleski, italijanski, španski, holandski, arapski i francuski jezik. Radi kao novinar i kolumnista u uglednom sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu.

Šehića književna kritika smatra jednim od najdarovitijih pisaca srednje generacije u regionu, što, uostalom, pokazuju i nagrade i priznanja koja je dobio. Istovremeno, kritičari se slažu u tome da je u onome što Šehić stvara, bilo da je reč o poeziji ili prozi, sveprisutan doživljaj rata. Onaj u kojem je učestvovao tragično je polazište od kojeg kreće da bi u svojim delima predstavio svu strahotu ljudskih ratovanja, svu nemoć onih koji bi da ih spreče, perpetuum mobile ljudske nezajažljive strasti da ubija, osvaja, otima i tlači sve koji su protiv sile, ali su im pred stihijom vojevanja reči i dela nemoćni.

Knjige ovog pisca, pa i najnovija Priče sa satnim mehanizmom, beskompromisno seciraju svačiju savest, bilo nostalgijom za vremenima kada se živelo u miru, bilo stalnim vraćanjem na užasne ratne scene ili antiutopijskim pogledom na svet i u nama i oko nas. Takva umetnička vizija sadrži ratovanja pre, i ratovanja posle ovog koji je uništio bivšu Jugoslaviju, logore, pre i posle, koji su nakon krvavog 20. veka postali simboli moći čoveka da drugoga zlostavlja i muči.

Šireći okvir vremena u kojem je ono koje je prošlo i ono buduće daleko (a oboma su ovi aspekti okrutnosti imanentni), Faruk Šehić u svojim najnovijim pričama za stožer postavlja vreme bivše SFRJ koje time i piscu samom i čitaocu postaje pribežište, uteha i neprihvatanje da je zlo već okovalo sve oko nas, i nas same, da više ne raspoznajemo dobro od lošeg i ružnog, pa je sećati se postalo utopija. Jer, valjda, sećanje nas može učiniti još slabijim.

"POSTOJI SAMO ISTORIJA POJEDINAČNOG LJUDSKOG ISKUSTVA, JEDNOG TIJELA, UMA, DUŠE, TO JE ZA MENE NAJBITNIJA ISTORIJA"

Pesimistična poruka Priča sa satnim mehanizmom, gorka pilula koju polako gutamo a nismo je svesni, ispisana je iskustvom subjektivnog doživljaja koji se preliva na futurističke apokaliptične prizore u onome što nas čeka, a kao oseka se vraća da preplavi sve naše mitske zemlje u kojima smo prebivali. I kada nova plima ponovo dođe, neki od nas, kao u Šehićevoj priči Moja privatna Atlantida, setiće se Sonje Lokar koja je, kao član Delegacije SK Slovenije na 14. Vanrednom kongresu SKJ 1990, plakala kada je ta delegacija napuštala kongres u Sava centru. Neko te suze nikad nije i neće zaboraviti, a neko će ih se ponovo setiti. To sećanje bi već moglo biti lekovito.

U intervjuu za Novi magazin Faruk Šehić govori o tom, i o budućim vremenima; svim onim u kojima su živeli i živeće ljudi obeleženi predapokaliptičnim sevdahom koji nas unapred upozorava na sve gubitke kojih postajemo svesni tek kada se dogode.

Krenimo od naslova knjige. Da li satom želite da uhvatite vreme iako je, kako kaže junak priče Sat od krvi i mesa, ono jedna od neuhvatljivih metafizičkih suština života?

Kad sam zaokruživao ovu knjigu primijetio sam da se u njoj spontano pojavljuju satovi, poslije sam ih i namjerno ubacivao. Sat mjeri vrijeme rata koji je apokalipsa. Mjeri i našu epohu, samo što u njoj kuca kao satni mehanizam eksplozivne naprave.

Htio sam se pomalo baviti i predviđanjem onog što će doći, a to počesto možemo vidjeti prostim pogledom preko ramena, unazad kroz vrijeme i prostor.

Ako se vreme i uhvati, šta ono znači: bekstvo od stvarnosti, svedočenje, ma koliko teško, o njoj, neka druga stvarnost ili samo uteha da i dalje postojimo?

Nemoguće je uhvatiti vrijeme, ono što mi hvatamo samo je prolaznost vremena, melanholija. Možda fotografija može uhvatiti poneki vremenski trenutak, možda i pisanje može nešto ovjekovječiti, ali unutar kosmičkog vremena sve je jadno i smiješno.

Vremensko-prostorni okvir vaših priča ne poznaje granice – od pet vekova unazad, kad su Osmanlije osvojile Beograd, do daleke budućnosti i androida. Ipak, biće da se ništa nije promenilo: žeđ za osvetom i dalje je neugašena, nejednakost i dalje postoji. Kuda smo se to uputili?

Mislim da smo se uputili u novi Srednji vijek, u njegovu najtamniju suštinu. Teško je objašnjavati to što nam se događa, ali je činjenica da je povjerenje koje je čovjek imao u naučno-tehnološki napredak potpuno iznevjereno. Više vam niko ne obećava fantastičnu budućnost, nema novih utopija, a starih smo se olako odrekli. Sve što nam se nudi jeste konzumerizam u neprestanoj sadašnjosti. I povratak u nazadnu prošlost.

Da, u jednoj priči vremensko-prostorni raspon je ogroman jer je to priča o čovjeku koji mijenja oblik i skače kroz vrijeme i prostor, to mi je trebalo da pokušam shvatiti neke od neshvatljivih stvari, a opet te stvari su tako ljudske, tako nama prirođene kao: rat, požuda za tuđim imetkom, želja za krvlju. To su vječne teme, ali uvijek nam je draže čitati ih u starim grčkim dramama i mitovima nego onda kad nam se te teme dešavaju u vlastitom životu. Može se reći da je moja generacija svojim tijelima pisala svoje knjige. Nama se prvo tema dogodila kao život, onda je postala literatura.

Da li je izlet u smak sveta i fantastiku jedno od pribežišta pisaca?

Moja želja je da pišem meku fantastiku, sci-fi prozu kakvu su pisali braća Strugacki ili Ursula le Guin, Tolkin, Filip Hose Farmer, Zamjatin ili Orvel, ali mi to uvijek izmiče jer sam, nažalost, rođen ovdje gdje jesam i pokušavam se emancipirati od naše literarne tradicije koja je, sa izuzetkom Kiša, Pekića, Pope i još nekolicine pisaca, izuzetno staromodna. U ovoj knjizi sam se približio realnoj fantastici, ali breme tvrde realnosti vraća mi se kao olovni bumerang jer treba našu krvavu realnost ispisati da bi se došlo do nekog drugog nivoa. Sad pišem roman u kojem se bavim tim drugim nivoom. Projekcijom Evrope u postapokaliptičnom dobu. To jeste pribježište pisca, vrlo primamljivo.

A ko će da piše istoriju? Uverili smo se, i pobednici i poraženi lažu kad je pišu. Postoji li, uopšte, istorija koja je istinita?

Postoji samo istorija pojedinačnog ljudskog iskustva, jednog tijela, uma, duše, to je za mene najbitnija istorija. U knjizi Luzitanija Dejana Atanackovića zanimljivo je opisana istorija Prvog svjetskog rata kroz prizmu ludila koje je, paradoksalno, posljednje utočište zdravog razuma. Zapravo bih se hvatao revolvera kad god čujem riječ istorija, ali to je već gotova stvar. Nemoguće je takvu monumentalističku istoriju ukloniti iz ljudskog bića; tu istorijsku nužnost i želju da se bude heroj, žrtva, bilo šta. Mene zanima istorija bilja, kamenja, divljih životinja. Što kaže Emerson: “Šta jedan Rim, jedan Konstantinopol, zna o životu jednog guštera?”

Pripadate tzv. pregaženoj generaciji čija je mladost obeležena najstrašnijim ratnim iskustvima. Kako danas žive ta djeca Apokalipse?

Pripadam, ne svojom voljom. Nama je ta velika istorija zasjela na ramena bez naše želje za tim. To je dobro za književnost, ali ne i za pojedinačni ljudski život. Moji ratni prijatelji mahom su se dobro izborili sa svim talozima rata u sebi. Imaju normalne porodične živote, tihe skoro. Međutim, većina nije tako srećna. PTSP je pošast, tu je i alkoholizam, narkomanija, samoubistva. Ta djeca Apokalipse rasuta su posvuda po svijetu. Mi uvijek sklapamo lego kockice svojih života, možda to nije ništa novo, možda se to radi poslije svake kataklizme, ali svakome je njegova muka najteža.

Pričom Moja privatna Atlantida, a i ranijim delima, vraćate se u svet bivše SFRJ i njenog raspada. Od toga i užasnog rata dele nas bezmalo tri decenije. Na početku behu Sonja Lokar i njene suze. Ko se njih još seća?

Malo ko se sjeća jer znamo da naši narodi nemaju veliku memoriju. Moja lična teorija kaže da će Jugoslavija umrijeti onog trenutka kada umre posljednji čovjek koji je se sjeća. To znači da neće umrijeti nikada jer sjećanje je prenosiva građa. Naše sjećanje je neuništivo, pa evo i mi pisci doprinosimo tom sjećanju, ugrađujemo ga u tekst, borimo se protiv zaborava sada kada je istorijski revizionizam u svom zenitu.

U čemu je (ne)moć zaborava?

“Zaborav je samo jedan od oblika sjećanja, njegovo nedokučivo podzemlje, tajnovito naličje pare”, kaže Borhes. Htio sam napisati priču u kojoj jedan dječak izmašta cijeli paralelni svijet dok se, zapravo, on nalazi u skloništu u razorenom gradu. Ne postoji apsolutni zaborav. Ali ako je nekom lakše da ne misli o užasu, onda je za njega bolje tako. Neka zaboravi ako može. O takvoj vrsti eskapizma Beninji je snimio film Život je lijep.

Šta su narodi SFRJ dobili, osim rascepkanih teritorija? Kako danas ocenjujete taj dobitak? Osim različitih jezika koje svi razumemo?

Dobili su jedan ogroman kompleks niže vrijednosti, frustracije, traume, fizičke i mnoge druge nevidljive gubitke. Dobili smo sve najgore od kraja 20. vijeka.

Što se tiče jezika, za mene je to sve jedan jezik. Naučno je to lako dokazivo, a opet ne bih nametao svoj jezički unitarizam. Naš jezik, sh-hs, bhsc, kako se sad zove, osjećam kao svoje bogatstvo i nikom ne dozvoljavam da mi određuje kako ću pisati. Moj jezik je moja najslobodnija teritorija, ako znamo da je pisanje prostor beskrajne slobode. Ja volim kajkavski dijalekat isto kao što volim bg. sleng, sve te riječi su i moje, koristim ih u svom jeziku. Trenutno boravim u Poljskoj i znam da poljski jezik čuva slavensko sjećanje na jezik kojim smo svi mi nekada govorili na ovim prostorima.

Ko će da svedoči u ime mrtvih?

To je opasan teren, sačuvaj nas bože od zvaničnih govornika za mrtve.

Tako su poginuli borci proglašeni šehidima, a mnogi moji mrtvi drugovi bili su urbani, sekularni likovi, nimalo religiozni. U BiH su mrtvi samo kovanice kojima se trguje, nekad su meci kojima se prijeti novim ratom. Ja vjerujem u umjetnost, da nas ona može iskupiti na jedan pošten način. Sudovi za ratne zločine bi najbolje trebali svjedočiti za nevino ubijene.

Verujete li u empatiju? Da li ljudi, operisani od nje tom sebičnošću, zaboravljaju svoju patnju?

Vjerujem u empatiju i za nju se borim svim bićem iako znam da je to demode i potpuno anahrono. Zapravo, svi samo i trube o svojoj patnji, tuđa ih ne zanima. Sjećam se kada smo gledali Turneju (2008), nakon filma jedan moj drug mi je rekao: “Da mi je neko rekao prije nekoliko godina da će mi biti žao srpskog vojnika kojeg raznese mina, poslao bih ga u neku stvar”. To je snaga umjetnosti, da proizvede saosjećanje za onog drugog, koji je koliko juče bio neprijatelj.

Treba li verovati Ludvigu Vitgenštajnu kad kaže “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati”? Vaše knjige u kojima govorite o zlu Drugog svetskog rata, o ondašnjim i novim logorima, o Srebrenici, tome se protive?

Više volim Žana Amerija ili Sempruna, navijam za koncept totalnog sjećanja. Kod nas se još nije završio Drugi svjetski rat, zamislite kada će na red doći naš mali rat. Zato treba pisati o tome, zamislite da su ljudi poslije Aušvica zapali u šutnju? Humanizam, etika, potrebniji su nego ikad, ali pojelo ih je Zlatno tele profita.

Svedoci smo sve većeg i jačeg nacionalizma u svojim sredinama. U vašoj o tome hrabro i rečito svedoči Tarik Haverić u svojoj knjizi Kritika bosanskog uma. Pa i vi o tome govorite. Otkuda poplava takvog resentimana u 21. veku i kuda on vodi?

To je isto u sklopu istorijskog revizionizma, u post-Jugoslaviji, da je tako nazovem, svi se takmiče ko će biti veća žrtva. Ima Boris Buden jedan odličan intervju u kojem kaže da je njemačka kultura sjećanja iz osamdesetih dovela do ovog momenta u kojem je loše ako kažete da ste antifašista, da je u Titovoj Jugoslaviji bilo mnogo dobrih stvari, jer je komunizam proglašen jednakim nacizmu. Sad su odjednom svi žrtve tzv. komunističkog režima. Rehabilituju se ustaše i četnici, daju se nazivi ulicama i školama po antisemitima i nacističkim slugama. Jedno je empatija za žrtve, za nemoćne i nedužne, ali sasvim drugo je činjenica koja kaže da se žrtva i zločinac niti mogu niti trebaju stavljati u isti koš. Takva vrsta pomirenja je užasna stvar. Ameri u knjizi S onu stranu krivice i zadovoljštine kaže da se ne želi miriti sa svojim gestapovskim mučiteljima.

Mislim da smo mi ovdje bili proroci nacionalizma, virus balkanizacije širi se Evropom. Po mom mišljenju to sve vodi u velike nove sukobe između nas, koji smo za jednakost među ljudima, i one druge strane, koja je ksenofobna, antisemitska, islamofobna i otvoreno fašistička.

Pogledajte Orbanovu Mađarsku, pa tamo postoji zakon koji ukida samilost, pomoć ljudima bez igdje ičega (čemu smo se prije smijali u filmovima antiutopije). Da se nisu pojavili migranti, ni mi sami ne bismo vidjeli koliki smo rasisti i ksenofobi skloni teorijama zavjera.

Podnaslov vaše knjige je Predapokaliptični sevdah. Kažete li to da će uskoro nestati ljubav, lepota, radost življenja? Ili ih već nema?

Ne, to je samo najava za postapokaliptični roman koji pišem.

Hoće li to biti konačni trijumf zaborava?

Borićemo se za sve te divne riječi koje ste naveli u prethodnom pitanju.

Novi magazin br. 381-382, 16. avgust 2018.

PODRŽITE NAŠ RAD TAKO ŠTO ĆETE OTVORITI NEKU REKLAMU!

HVALA VAM