Karikature od naših života
Paralelni intervju Predrag Koraksić Corax i Dušan Petričić
O
onome što ih je “spojilo”, osim iste profesije i prijateljstva, da izlažu
zajedno i tako građanima ukažu da je strah najpogubnija stvar koju treba da
prebrode kako bi bili slobodni, saglasili su se Predrag Koraksić Corax i Dušan
Petričić u paralelnom intervjuu Gordani
Nonin, koja je zapisala i ponešto sa margina, ali i iz središta događanja
na izložbi i tribini u Šapcu
Jedan crta dnevnu karikaturu, jedan nedeljnu i ilustracije;
jedan koristi četkicu, drugi pero; jedan ne koristi tekst, drugi ga uvek ima...
nesumnjivo je da imaju potpuno različite izraze, kao što je nesumnjivo i da su
i jedan i drugi postigli vrhunac na svetskom nivou u profesiji kojom se bave:
karikaturi.
Predrag Koraksić Corax i Dušan Petričić prvi put su izlagali
zajedno u nedelju u Šapcu. Njihovom izložbom “Karikature od naših života”, koja
je postavljena na centralnom trgu u Šapcu, počela je petodnevna manifestacija u
organizaciji Pokreta “Novi optimizam”. O onome što ih je “spojilo”, osim iste
profesije i prijateljstva, da izlažu zajedno i tako ukažu građanima da je strah
najpogubnija stvar koju treba da prebrode kako bi bili slobodni, saglasili su
se u paralelnom intervjuu za Novi magazin. S njima je razgovarala Gordana
Nonin, koja je zapisala i ponešto sa margina, ali i iz središta događanja na
izložbi i tribini u Šapcu.
*Ovo
nije obična izložba, ovo je manifestacija slobode duha i otpor svemu što nas
okružuje danas u Srbiji. Koliko vam je značajno da učestvujete u takvim
manifestacijama i, u svetlu toga, šta je karikatura danas?
PETRIČIĆ: Nažalost, malo je nas i malo je ovakvih manifestacija.
Vremena su se, a bojim se da to mnogi nisu primetili, mnogo promenila. Karikatura
kao profesija i kao kategorija imala je u prošlosti jedno značenje, sada ima
sasvim novo značenje. Ja to novo značenje tako i shvatam i tako se i ponašam
unutar profesije, sa jednim novim predznakom, sa jednim novim značajem i novom
ulogom.
Nekada je karikatura bila tu da malo nasmeje, da bude malo satirična...
to je sve moguće u situacijama, u društvima koja su relativno regularna. Ne
moraju da budu apsolutno regularna, mogu biti samo relativno regularna, dakle,
u društvima u kojima se stvari odvijaju koliko-toliko po nekom utvrđenom redu.
U takvim društvima se zna šta je uloga institucija, šta je uloga vlade,
predsednika, uloga partija, šta je uloga desnice, a šta levice u demokratskim
društvima. U tom smislu se i uloga karikature bavi nekim takvim talasanjima na
regularnoj sferi.
Ima jedno već šest godina kako mi živimo u jednoj potpuno
neregularnoj državi i ja imam užasan problem da na bilo koji način, izjavom ili
karikaturom, podvučem nekakvu regularnost navodnu ovoga što mi živimo. Ništa
više ovde nije regularno. Ne postoje normalni odnosi. To što mi živimo više
nije političko društvo. To je mufljusko, kriminalno, otimačko, agresivno, na
momente s nekim predznacima i fašističko društvo. U takvom društvu granica
postaje veoma jasna, između normale i nenormale. Na našoj strani je ostalo ono
što je manje ili više dobro, ali regularno. Sa druge strane, a provalija između
nas je sve veća, imamo sve ovo što je neregularno, stravičan kriminal koji je
postao naše okruženje i sveopšta otimačina.
Užasno se iznerviram kada ljudi pokušavaju da mi kažu: “Pa
dobro, ljudi imaju pravo na svoje političko mišljenje”. Naravno da ljudi imaju
pravo na svoje političko mišljenje, ali ovo nije političko pitanje. Ovo što mi
živimo je civilizacijsko pitanje. Moje karikature se bore protiv
necivilizacije, protiv kamenog doba u koje smo se sunovratili. Samim tim se
moje karikature više ne bave nijansama. I moje i Coraxove karikature su postale
mnogo oštrije, mnogo ogorčenije.
Jednostavno, tu više nema nijansi, nema suptilnosti. Sklon
sam tome i uvek sam tvrdio da je karikatura jedna profesija u kojoj se
podrazumeva rafiniranost i suptilnost u odnosu na tumačenje stvari. Toga više
nema. Stvari su do te mere ogoljene, da je i karikatura postala užasno žestoka,
jaka, agresivna, ogoljena, i mora da bude takva. A jednog dana, kada se budemo
vratili u normalno stanje, bavićemo se ponovo nijansama.
CORAX: Značajno mi je uvek da izlažem i pokažem karikature. Bitna
je ta povratna informacija da sam uspeo i da su ljudi na pravi način razumeli
poruku. Znate, političari, neki posebno, uopšte nisu razumeli. Drugo, ljudima
zaista treba pokazati da ne treba da se boje i da je sloboda izražavanja
osnovna vrednost. Uvek sam se čuvao samo nekoliko stvari dok stvaram i tih sam
se principa neprikosnoveno držao: da nikada ne vređam ničija nacionalna osećanja,
da ne vređam nijednu nacionalnu grupaciju.
Zatim, karikatura ne sme da bude vulgarna, a kao treće –
nisam voleo da gledam preko tarabe u tuđe dvorište i uvek sam se držao toga da
crtam naše zlo, a ne tuđe. Najvažnije mi je uvek da ističem to da ne smemo
zaboraviti ko je, šta i kada govorio. Zato i podsećam uvek na one zarđale
kašike. Mislim da je važno da ne zaboravimo da je Šešelj u Hrtkovcima pretio
Hrvatima i drugim nepodobnim likovima da će ih zaklati zarđalom kašikom. Insistiram
da se to ne zaboravi.
*Kakve
su reakcije ljudi na karikature?
PETRIČIĆ: Vrlo precizno se to vidi. Lično dobro procenjujem i tačno
znam kada sam napravio odličnu karikaturu i kada napravim hrabru karikaturu. To
su dve različite stvari. Nekada hrabra karikatura može da bude i odlična, ali
ne mora da znači. Ljudi danas ovde hoće da vide hrabru karikaturu jer niko više
nije hrabar. Upravo zato mi i znače ovakve manifestacije ili tribine jer svojim
ličnim prisustvom i ličnim angažmanom nadograđujem ono što više ne mogu samo
karikaturom da kažem.
U tom smislu sve ovo mi je važno i važno mi je što smo u
Šapcu. Ovo je retka sredina u ovoj okupiranoj zemlji gde je, zasad, pamet pobedila
glupost, kukavičluk i strah.
*Da li
nam sada više nego ikada nedostaju pravi intelektualci koji će javno isticati
prave, civilizacijske vrednosti i biti kritični prema dešavanjima u društvu?
PETRIČIĆ: Veoma je vidljivo da nam nedostaju intelektualci. Nažalost,
mnogo njih je i umrlo, onih koji su i tokom devedesetih uvek iskazivali svoje
mišljenje i argumentovano sagledavali situaciju u našem društvu. Mene već sada
hvata panika šta će biti kada i ovih nekoliko ljudi takvog formata, koje još
imamo, odu. Mislim da ćemo imati jedan strašno prazan prostor i to narednih
pedeset, šezdeset godina, kada bi se eventualno mogla stvoriti jedna nova klasa
intelektualaca, ozbiljnih, pametnih ljudi jer, između ostalog, ova mafijaška
vlast svesno i agresivno ruši sve kako se ne bi pojavili neki ljudi sa tri
grama mozga koji mogu sagledati šta se, u stvari, dešava.
CORAX: Kada se setim prošlih vremena, tada sam bio gimnazijalac,
skakavci su napali Šumadiju. U dva navrata su napali, zvali su se gubari.
Ošišali su svu zemlju, pojeli su čak i lišće. Tako ja zamišljam ovu vlast, ona
me podseća baš na tu priču o napadu skakavaca iz moje mladosti.
Ne sviđa mi se način ni kako radi opozicija, što pravi razne
kombinacije i ne znam već s kim se sve ne udružuje. Nije se moglo da se stigne
da se za ovu izložbu odštampa jedna moja novija karikatura od pre neki dan, gde
sam nacrtao babe i žabe zajedno.
E ne mogu babe i žabe zajedno, ako mene pitate. Mislim da će
im se takve koalicije obiti o glavu jer je ovo opoziciono biračko telo vrlo
osetljivo. Primer za to je “Dosta je bilo”. Kada je Radulović krenuo, dobro im
je sve išlo, ali čim su počeli da prave kombinatorike odmah im je opao rejting.
Ne volim da budem baba Vanga i da proričem, ali mislim da će i ovi u opoziciji
tako proći i da će im se ovakve koalicije koje danas prave zaista olupati o
glavu.
*Janko
Baljak vas je na tribini pitao da li, kada neko od vas uradi neku jako dobru
karikaturu, pa je onaj drugi vidi u novinama, zavidite jedan drugom na samoj
ideji, pomislite li zašto se ja toga nisam setio?
PETRIČIĆ: Da li smo surevnjivi jedan prema drugom i da li nam je
krivo kada ovaj drugi nešto dobro nacrta? Corax i ja radimo različitu vrstu
karikatura. Zatim, Corax radi dnevnu karikaturu, što je dozlaboga teško, gotovo
nemoguće izdržati. Ja radim jednu nedeljno.
Što se tiče surevnjivosti, malo da uozbiljim stvar: pravi
profesionalci u svakom poslu, pa i u ovom našem, nikada nisu ni ljubomorni ni
surevnjivi. Meni je žao što u našoj sredini, u Srbiji, ne postoji bar još deset
karikaturista ovakvih kao što smo on i ja i da svi oni prave po jednu
karikaturu nedeljno isto tako dobru kao nas dvojica jer uvek ima prostora za
dobru karikaturu. Tada bi ceo ovaj naš pokret, a Corax i ja smo deo tog
pokreta, imao više smisla. To mi je samo žao, što nas nema više.
Inače, svaka čast za svaku dobru karikaturu. Jednom mi je
palo na pamet i nadam se da ću možda jednom to uspeti i da realizujem. Ja, kao
uostalom i Corax, volim da listam i gledam knjige karikatura svetski poznatih
karikaturista. Želeo sam da jednom napravim izbor meni najomiljenijih i da ih
ja ponovo nacrtam i objavim u knjizi koja bi govorila: evo, ovoliko mi je žao
što se ja nisam toga setio i što ja ovo nisam uradio, da sam, evo, na kraju
morao da ih ja iscrtam, naravno sa imenima i prezimenima pravih autora. Mislim
da je to pravi pristup kada voliš i ceniš ono što je neko iz tvoje profesije
uradio, nešto što je imalo velike domete.
CORAX: Zaista ne bih pričao o surevnjivosti. Toga nema. Ja zaista
uživam gledajući dobre karikature, sve ono što Duško napravi. Mene to
fascinira, ta preciznost, ta perspektiva i sve ono što je on u stanju da u
jednom crtežu na najvećem mogućem nivou nacrta i iskaže toliko majstorstvo. I
ne samo da me fascinira njegova karikatura već i ilustracija. Imam kod kuće mnogo
njegovih knjiga i često ih listam, i uvek sam fasciniran. Ja nisam u stanju da
napravim takve masovke kao on na crtežu. Uvek na njegovim crtežima ima milion
detalja, ali i da uočite bar još pet ideja od kojih bi isto mogla da se napravi
posebna priča jer ima određeno značenje. To je zaista fascinantno.
Za ovaj razgovor, Dušana Petričića smo pitali još:
*Nedavno
ste učestvovali i na tribini povodom inicijative da se gradu Zrenjaninu promeni
ime, i tada i uvek u javnim nastupima naglašavate važnost antifašizma?
PETRIČIĆ: To je jedna od retkih stvari u kojima bi Srbija mogla da
bude izuzetno ponosna. Naši zvezdani trenuci bili su upravo ta naša
antifašistička borba u Drugom svetskom ratu, zajedno sa onim trenucima iz Prvog
svetskog rata. To su zaista bili zvezdani trenuci u našoj istoriji, a mi, ovako
nedotupavi, upravo se toga lišavamo.
*Pročitala
sam pre godinu dana, u jednom tekstu u kojem ste izlagali svoja sećanja, da ste
se uvek osećali kao Indijanac. Da li se danas osećate kao “poslednji mohikanac”?
PETRIČIĆ: Tako sam vaspitavan, kao i čitava moja generacija,
uostalom. Mi smo, bar većina, vaspitavani da budemo na strani slabijeg, na
strani ugroženih, protiv bahatih kauboja, bahatih Amerikanaca, bahatih Rusa,
bahatih Francuza... svi su bahati. Mi smo mogli, da smo bili pametni Srbi, mogli
smo da budemo pametni Indijanci, sa mnogo časti i poštenja. Mi se te opcije
odričemo, mislim – ovi što nam vode državu se toga odriču.
A Coraxa smo pitali ko mu je bio najteži za crtanje:
CORAX: Znate, kada sam počeo da crtam Miloševića, nacrtao sam
možda samo nekoliko karikatura na kojima je on imao oči, otvorene oči. I nisam
bio zadovoljan. Onoga momenta kada sam počeo da ga crtam sa zatvorenim očima,
to je bilo to. Kako je vreme prolazilo, on je sve više i više ličio na tu moju
karikaturu.
Prosto mi je neverovatno da je ta moja ideja da ga počnem
crtati sa zatvorenim očima poistovetila njegov lik. Najteži za crtanje mi je
bio Đinđić, trebalo mi je mnogo vremena da nađem rešenje za njega, ali to mi je
ipak uspelo.
ŽILNIK
I VELIKIĆ O KARIKATURAMA DVOJICE AUTORA
ŽILNIK:
Ovo što možemo i ovde na izložbenim
panoima da vidimo, kao i u dostupnim publikacijama, to je nešto što će svaki
normalan čovek u ovoj našoj zemlji pogledati ne samo sa smehom i razumevanjem
već i sa totalnim odobravanjem jer tako pregnantno, tako precizno, tako
direktno i toliko ujedno sa zastrašujućim humorom, ova dva velikana nam
faktički nude najautentičniji dnevnik o tom blatu u kojem je trenutno naš
politički vrh. Neobično je to što smo mi danas ovde u slobodnom gradu Šapcu.
Zašto?
Kako smo mi tako spremni da tu svoju slobodu, sa jedne
strane, i tu vrstu gledanja otvorenih očiju, jednostavno zaboravimo i predamo
drugima. Imao sam petnaest-šesnaest godina kada sam jednom prilikom šetao uz
Dunav kada je bio užasan vetar uz reku. Sreo sam poznatog novosadskog
univerzitetskog profesora koji je bio poznati frazer. Ide mi u susret i
uspaničeno mi se obraća: “Želimire, jao, šta da radimo, pa je l’ vidite vi ovaj
vetar, ja ću se ugušiti, gotovo je”, a ja sam mu na to odgovorio: “Profesore,
pa samo okrenite leđa”.
Kako to da smo ovakve budale da od ovakvog smrada koje nam
svakodnevno zapahnjuje lice samo ne okrenemo leđa i postavimo pravo pitanje: Ljudi,
znamo gde smo, znamo kako nam je i daj da se iz toga svega što pre izbavljamo.
VELIKIĆ:
Prva asocijacija na karikature
Petričića i Coraxa su mi ono što sam više puta spomenuo – da je za slobodu
svakog čoveka važno da misli svojom glavom jer kada ima svoje mišljenje koje
stalno izgrađuje, onda će neke stvari i razumeti. Ne želim da mi dan počinje sa
naslovima iz tzv. novina i biltena kojih su prepune trafike jer to zaista nisu
novine. Neću da me sve to zagađuje. Međutim, hoću da mi dan počinje onako kako
mi počinje: uz jutarnju kafu i upravo uz karikature ove dvojice autora, klasika
naše karikature. Jer, ono što njih dvojica u jednom kadru, na jednom crtežu
pokažu, to je zaista sadržaj čitavog jednog eseja, jedne priče.
Novi magazin br. 379, 2. avgust 2018.
PODRŽITE NAŠ RAD
TAKO ŠTO ĆETE OTVORITI
NEKU REKLAMU SA
DESNE STRANE!
HVALA VAM
Comments
Post a Comment