Karikature od naših života


Paralelni intervju Predrag Koraksić Corax i Dušan Petričić



O onome što ih je “spojilo”, osim iste profesije i prijateljstva, da izlažu zajedno i tako građanima ukažu da je strah najpogubnija stvar koju treba da prebrode kako bi bili slobodni, saglasili su se Predrag Koraksić Corax i Dušan Petričić u paralelnom intervjuu Gordani Nonin, koja je zapisala i ponešto sa margina, ali i iz središta događanja na izložbi i tribini u Šapcu


Jedan crta dnevnu karikaturu, jedan nedeljnu i ilustracije; jedan koristi četkicu, drugi pero; jedan ne koristi tekst, drugi ga uvek ima... nesumnjivo je da imaju potpuno različite izraze, kao što je nesumnjivo i da su i jedan i drugi postigli vrhunac na svetskom nivou u profesiji kojom se bave: karikaturi.
Predrag Koraksić Corax i Dušan Petričić prvi put su izlagali zajedno u nedelju u Šapcu. Njihovom izložbom “Karikature od naših života”, koja je postavljena na centralnom trgu u Šapcu, počela je petodnevna manifestacija u organizaciji Pokreta “Novi optimizam”. O onome što ih je “spojilo”, osim iste profesije i prijateljstva, da izlažu zajedno i tako ukažu građanima da je strah najpogubnija stvar koju treba da prebrode kako bi bili slobodni, saglasili su se u paralelnom intervjuu za Novi magazin. S njima je razgovarala Gordana Nonin, koja je zapisala i ponešto sa margina, ali i iz središta događanja na izložbi i tribini u Šapcu.

*Ovo nije obična izložba, ovo je manifestacija slobode duha i otpor svemu što nas okružuje danas u Srbiji. Koliko vam je značajno da učestvujete u takvim manifestacijama i, u svetlu toga, šta je karikatura danas?
PETRIČIĆ: Nažalost, malo je nas i malo je ovakvih manifestacija. Vremena su se, a bojim se da to mnogi nisu primetili, mnogo promenila. Karikatura kao profesija i kao kategorija imala je u prošlosti jedno značenje, sada ima sasvim novo značenje. Ja to novo značenje tako i shvatam i tako se i ponašam unutar profesije, sa jednim novim predznakom, sa jednim novim značajem i novom ulogom.
Nekada je karikatura bila tu da malo nasmeje, da bude malo satirična... to je sve moguće u situacijama, u društvima koja su relativno regularna. Ne moraju da budu apsolutno regularna, mogu biti samo relativno regularna, dakle, u društvima u kojima se stvari odvijaju koliko-toliko po nekom utvrđenom redu. U takvim društvima se zna šta je uloga institucija, šta je uloga vlade, predsednika, uloga partija, šta je uloga desnice, a šta levice u demokratskim društvima. U tom smislu se i uloga karikature bavi nekim takvim talasanjima na regularnoj sferi.
Ima jedno već šest godina kako mi živimo u jednoj potpuno neregularnoj državi i ja imam užasan problem da na bilo koji način, izjavom ili karikaturom, podvučem nekakvu regularnost navodnu ovoga što mi živimo. Ništa više ovde nije regularno. Ne postoje normalni odnosi. To što mi živimo više nije političko društvo. To je mufljusko, kriminalno, otimačko, agresivno, na momente s nekim predznacima i fašističko društvo. U takvom društvu granica postaje veoma jasna, između normale i nenormale. Na našoj strani je ostalo ono što je manje ili više dobro, ali regularno. Sa druge strane, a provalija između nas je sve veća, imamo sve ovo što je neregularno, stravičan kriminal koji je postao naše okruženje i sveopšta otimačina.
Užasno se iznerviram kada ljudi pokušavaju da mi kažu: “Pa dobro, ljudi imaju pravo na svoje političko mišljenje”. Naravno da ljudi imaju pravo na svoje političko mišljenje, ali ovo nije političko pitanje. Ovo što mi živimo je civilizacijsko pitanje. Moje karikature se bore protiv necivilizacije, protiv kamenog doba u koje smo se sunovratili. Samim tim se moje karikature više ne bave nijansama. I moje i Coraxove karikature su postale mnogo oštrije, mnogo ogorčenije.
Jednostavno, tu više nema nijansi, nema suptilnosti. Sklon sam tome i uvek sam tvrdio da je karikatura jedna profesija u kojoj se podrazumeva rafiniranost i suptilnost u odnosu na tumačenje stvari. Toga više nema. Stvari su do te mere ogoljene, da je i karikatura postala užasno žestoka, jaka, agresivna, ogoljena, i mora da bude takva. A jednog dana, kada se budemo vratili u normalno stanje, bavićemo se ponovo nijansama.
CORAX: Značajno mi je uvek da izlažem i pokažem karikature. Bitna je ta povratna informacija da sam uspeo i da su ljudi na pravi način razumeli poruku. Znate, političari, neki posebno, uopšte nisu razumeli. Drugo, ljudima zaista treba pokazati da ne treba da se boje i da je sloboda izražavanja osnovna vrednost. Uvek sam se čuvao samo nekoliko stvari dok stvaram i tih sam se principa neprikosnoveno držao: da nikada ne vređam ničija nacionalna osećanja, da ne vređam nijednu nacionalnu grupaciju.
Zatim, karikatura ne sme da bude vulgarna, a kao treće – nisam voleo da gledam preko tarabe u tuđe dvorište i uvek sam se držao toga da crtam naše zlo, a ne tuđe. Najvažnije mi je uvek da ističem to da ne smemo zaboraviti ko je, šta i kada govorio. Zato i podsećam uvek na one zarđale kašike. Mislim da je važno da ne zaboravimo da je Šešelj u Hrtkovcima pretio Hrvatima i drugim nepodobnim likovima da će ih zaklati zarđalom kašikom. Insistiram da se to ne zaboravi.

*Kakve su reakcije ljudi na karikature?
PETRIČIĆ: Vrlo precizno se to vidi. Lično dobro procenjujem i tačno znam kada sam napravio odličnu karikaturu i kada napravim hrabru karikaturu. To su dve različite stvari. Nekada hrabra karikatura može da bude i odlična, ali ne mora da znači. Ljudi danas ovde hoće da vide hrabru karikaturu jer niko više nije hrabar. Upravo zato mi i znače ovakve manifestacije ili tribine jer svojim ličnim prisustvom i ličnim angažmanom nadograđujem ono što više ne mogu samo karikaturom da kažem.
U tom smislu sve ovo mi je važno i važno mi je što smo u Šapcu. Ovo je retka sredina u ovoj okupiranoj zemlji gde je, zasad, pamet pobedila glupost, kukavičluk i strah.
CORAX: Ovde u Šapcu, gde sam i nedavno gostovao, odlične.

*Da li nam sada više nego ikada nedostaju pravi intelektualci koji će javno isticati prave, civilizacijske vrednosti i biti kritični prema dešavanjima u društvu?
PETRIČIĆ: Veoma je vidljivo da nam nedostaju intelektualci. Nažalost, mnogo njih je i umrlo, onih koji su i tokom devedesetih uvek iskazivali svoje mišljenje i argumentovano sagledavali situaciju u našem društvu. Mene već sada hvata panika šta će biti kada i ovih nekoliko ljudi takvog formata, koje još imamo, odu. Mislim da ćemo imati jedan strašno prazan prostor i to narednih pedeset, šezdeset godina, kada bi se eventualno mogla stvoriti jedna nova klasa intelektualaca, ozbiljnih, pametnih ljudi jer, između ostalog, ova mafijaška vlast svesno i agresivno ruši sve kako se ne bi pojavili neki ljudi sa tri grama mozga koji mogu sagledati šta se, u stvari, dešava.
CORAX: Kada se setim prošlih vremena, tada sam bio gimnazijalac, skakavci su napali Šumadiju. U dva navrata su napali, zvali su se gubari. Ošišali su svu zemlju, pojeli su čak i lišće. Tako ja zamišljam ovu vlast, ona me podseća baš na tu priču o napadu skakavaca iz moje mladosti.
Ne sviđa mi se način ni kako radi opozicija, što pravi razne kombinacije i ne znam već s kim se sve ne udružuje. Nije se moglo da se stigne da se za ovu izložbu odštampa jedna moja novija karikatura od pre neki dan, gde sam nacrtao babe i žabe zajedno.
E ne mogu babe i žabe zajedno, ako mene pitate. Mislim da će im se takve koalicije obiti o glavu jer je ovo opoziciono biračko telo vrlo osetljivo. Primer za to je “Dosta je bilo”. Kada je Radulović krenuo, dobro im je sve išlo, ali čim su počeli da prave kombinatorike odmah im je opao rejting. Ne volim da budem baba Vanga i da proričem, ali mislim da će i ovi u opoziciji tako proći i da će im se ovakve koalicije koje danas prave zaista olupati o glavu.

*Janko Baljak vas je na tribini pitao da li, kada neko od vas uradi neku jako dobru karikaturu, pa je onaj drugi vidi u novinama, zavidite jedan drugom na samoj ideji, pomislite li zašto se ja toga nisam setio?
PETRIČIĆ: Da li smo surevnjivi jedan prema drugom i da li nam je krivo kada ovaj drugi nešto dobro nacrta? Corax i ja radimo različitu vrstu karikatura. Zatim, Corax radi dnevnu karikaturu, što je dozlaboga teško, gotovo nemoguće izdržati. Ja radim jednu nedeljno.
Što se tiče surevnjivosti, malo da uozbiljim stvar: pravi profesionalci u svakom poslu, pa i u ovom našem, nikada nisu ni ljubomorni ni surevnjivi. Meni je žao što u našoj sredini, u Srbiji, ne postoji bar još deset karikaturista ovakvih kao što smo on i ja i da svi oni prave po jednu karikaturu nedeljno isto tako dobru kao nas dvojica jer uvek ima prostora za dobru karikaturu. Tada bi ceo ovaj naš pokret, a Corax i ja smo deo tog pokreta, imao više smisla. To mi je samo žao, što nas nema više.
Inače, svaka čast za svaku dobru karikaturu. Jednom mi je palo na pamet i nadam se da ću možda jednom to uspeti i da realizujem. Ja, kao uostalom i Corax, volim da listam i gledam knjige karikatura svetski poznatih karikaturista. Želeo sam da jednom napravim izbor meni najomiljenijih i da ih ja ponovo nacrtam i objavim u knjizi koja bi govorila: evo, ovoliko mi je žao što se ja nisam toga setio i što ja ovo nisam uradio, da sam, evo, na kraju morao da ih ja iscrtam, naravno sa imenima i prezimenima pravih autora. Mislim da je to pravi pristup kada voliš i ceniš ono što je neko iz tvoje profesije uradio, nešto što je imalo velike domete.
CORAX: Zaista ne bih pričao o surevnjivosti. Toga nema. Ja zaista uživam gledajući dobre karikature, sve ono što Duško napravi. Mene to fascinira, ta preciznost, ta perspektiva i sve ono što je on u stanju da u jednom crtežu na najvećem mogućem nivou nacrta i iskaže toliko majstorstvo. I ne samo da me fascinira njegova karikatura već i ilustracija. Imam kod kuće mnogo njegovih knjiga i često ih listam, i uvek sam fasciniran. Ja nisam u stanju da napravim takve masovke kao on na crtežu. Uvek na njegovim crtežima ima milion detalja, ali i da uočite bar još pet ideja od kojih bi isto mogla da se napravi posebna priča jer ima određeno značenje. To je zaista fascinantno.

Za ovaj razgovor, Dušana Petričića smo pitali još:
*Nedavno ste učestvovali i na tribini povodom inicijative da se gradu Zrenjaninu promeni ime, i tada i uvek u javnim nastupima naglašavate važnost antifašizma?
PETRIČIĆ: To je jedna od retkih stvari u kojima bi Srbija mogla da bude izuzetno ponosna. Naši zvezdani trenuci bili su upravo ta naša antifašistička borba u Drugom svetskom ratu, zajedno sa onim trenucima iz Prvog svetskog rata. To su zaista bili zvezdani trenuci u našoj istoriji, a mi, ovako nedotupavi, upravo se toga lišavamo.

*Pročitala sam pre godinu dana, u jednom tekstu u kojem ste izlagali svoja sećanja, da ste se uvek osećali kao Indijanac. Da li se danas osećate kao “poslednji mohikanac”?
PETRIČIĆ: Tako sam vaspitavan, kao i čitava moja generacija, uostalom. Mi smo, bar većina, vaspitavani da budemo na strani slabijeg, na strani ugroženih, protiv bahatih kauboja, bahatih Amerikanaca, bahatih Rusa, bahatih Francuza... svi su bahati. Mi smo mogli, da smo bili pametni Srbi, mogli smo da budemo pametni Indijanci, sa mnogo časti i poštenja. Mi se te opcije odričemo, mislim – ovi što nam vode državu se toga odriču.

A Coraxa smo pitali ko mu je bio najteži za crtanje:
CORAX: Znate, kada sam počeo da crtam Miloševića, nacrtao sam možda samo nekoliko karikatura na kojima je on imao oči, otvorene oči. I nisam bio zadovoljan. Onoga momenta kada sam počeo da ga crtam sa zatvorenim očima, to je bilo to. Kako je vreme prolazilo, on je sve više i više ličio na tu moju karikaturu.
Prosto mi je neverovatno da je ta moja ideja da ga počnem crtati sa zatvorenim očima poistovetila njegov lik. Najteži za crtanje mi je bio Đinđić, trebalo mi je mnogo vremena da nađem rešenje za njega, ali to mi je ipak uspelo.


ŽILNIK I VELIKIĆ O KARIKATURAMA DVOJICE AUTORA

ŽILNIK: Ovo što možemo i ovde na izložbenim panoima da vidimo, kao i u dostupnim publikacijama, to je nešto što će svaki normalan čovek u ovoj našoj zemlji pogledati ne samo sa smehom i razumevanjem već i sa totalnim odobravanjem jer tako pregnantno, tako precizno, tako direktno i toliko ujedno sa zastrašujućim humorom, ova dva velikana nam faktički nude najautentičniji dnevnik o tom blatu u kojem je trenutno naš politički vrh. Neobično je to što smo mi danas ovde u slobodnom gradu Šapcu. Zašto?
Kako smo mi tako spremni da tu svoju slobodu, sa jedne strane, i tu vrstu gledanja otvorenih očiju, jednostavno zaboravimo i predamo drugima. Imao sam petnaest-šesnaest godina kada sam jednom prilikom šetao uz Dunav kada je bio užasan vetar uz reku. Sreo sam poznatog novosadskog univerzitetskog profesora koji je bio poznati frazer. Ide mi u susret i uspaničeno mi se obraća: “Želimire, jao, šta da radimo, pa je l’ vidite vi ovaj vetar, ja ću se ugušiti, gotovo je”, a ja sam mu na to odgovorio: “Profesore, pa samo okrenite leđa”.
Kako to da smo ovakve budale da od ovakvog smrada koje nam svakodnevno zapahnjuje lice samo ne okrenemo leđa i postavimo pravo pitanje: Ljudi, znamo gde smo, znamo kako nam je i daj da se iz toga svega što pre izbavljamo.

VELIKIĆ: Prva asocijacija na karikature Petričića i Coraxa su mi ono što sam više puta spomenuo – da je za slobodu svakog čoveka važno da misli svojom glavom jer kada ima svoje mišljenje koje stalno izgrađuje, onda će neke stvari i razumeti. Ne želim da mi dan počinje sa naslovima iz tzv. novina i biltena kojih su prepune trafike jer to zaista nisu novine. Neću da me sve to zagađuje. Međutim, hoću da mi dan počinje onako kako mi počinje: uz jutarnju kafu i upravo uz karikature ove dvojice autora, klasika naše karikature. Jer, ono što njih dvojica u jednom kadru, na jednom crtežu pokažu, to je zaista sadržaj čitavog jednog eseja, jedne priče.


Novi magazin br. 379, 2. avgust 2018.





PODRŽITE NAŠ RAD TAKO ŠTO ĆETE OTVORITI
NEKU REKLAMU SA DESNE STRANE!
HVALA VAM



Comments

Popular posts from this blog

O fašističkom stanju duha

Izborne krađe i politički kupleraj