Imitacija i njena nezadovoljstva
Istočna Evropa
Korene iliberalne revolucije u centralnoj i istočnoj Evropi ne
treba tražiti u ideologiji ili ekonomiji već u nezadovoljstvu proisteklom iz
projekta imitiranja Zapada posle 1989.
Pišu: Ivan Krastev i Stiven Holms*
U horor-priči Meri Šeli iz
1818. Frankenštajn, izumitelj vođen
prometejskom ambicijom stvara čudovište sastavljanjem delova tela iz “sobe za
disekciju i klanice”, pa i iz “oskrnavljenih raka” u humanoidno stvorenje.
Ipak, eksperimentator Viktor Frankeštajn ubrzo će zažaliti zbog svog
preambicioznog pokušaja da konstruiše kopiju svoje vrste. Čudovište, gorko
zavideći na sreći svog tvorca i osećajući se osuđeno na osamu i odbacivanje,
postaje nasilno prema prijateljima i porodici svog tvorca, uništava njihov svet
i za sobom ostavlja samo žaljenje i slomljena srca kao nasleđe pogrešnog
eksperimenta ljudskog samoreplikovanja.
Američka sociološkinja Kim
Šepeli, bez daljeg preterivanja s tom analogijom, opisuje današnju Mađarsku
(koju predvodi drugi Viktor) kao “Frankenstejta” – to jest, iliberalnog mutanta
sastavljenog od pronicljivo spojenih elemenata zapadnih liberalnih
demokratija. Ona pokazuje, prilično upečatljivo, da je premijer Viktor Orban
uspeo u uništavanju liberalne demokratije sprovođenjem pametne politike imitiranja parče
po parče. On je stvorio režim koji predstavlja srećan brak između Karl Šmitovog
razumevanja politike kao niza melodramatičnih sukoba prijatelj-protiv-neprijatelja
i institucionalne fasade liberalne demokratije. Kada Evropska unija kritikuje Orbanovu vladu
zbog iliberalnog karaktera njenih reformi, ta vlada uvek brzo ukaže da
je svaka kontroverzna pravna promena, pravilo ili institucija verno iskopirana iz
pravnog sistema neke od članica EU. Zato ne treba da čudi što mnogi zapadni
liberali gledaju na političke režime u Mađarskoj i Poljskoj sa istim “užasom i
gnušanjem” kakvi su ispunili srce Viktora Frankenštajna dok je posmatrao svoje
stvorenje.
Za razumevanje porekla
današnje centralno i istočnoevropske iliberalne revolucije ne treba da posmatramo
ideologiju niti ekonomiju već potisnut animozitet koji je pobuđen središnjom
ulogom podražavanja u reformskom procesu pokrenutom na Istoku posle 1989. Iliberalni
zaokret regiona ne može se razumeti bez političkog očekivanja “normalnosti”
stvorenog revolucijom 1989. i politikom imitacije koja ga je legitimizovala.
Posle pada Berlinskog zida, Evropa više nije bila podeljena na komuniste i
demokrate. Umesto toga, bila je podeljena na imitatore i imitirane. Odnosi
Istok-Zapad preoblikovani su iz hladnoratovske pat-pozicije dva neprijateljska
sistema u moralnu hijerarhiju unutar jedinstvenog liberalnog, zapadnog
sistema. Dok su se imitatori ugledali na svoje modele, modeli su s visine
gledali na svoje imitatore. Nije zato potpuna misterija zašto je “imitacija
Zapada”, koju su dobrovoljno izabrali istočni Evropljani pre tri decenije,
eventualno rezultirala negativnom političkom reakcijom.
Dve decenije posle 1989.
politička filozofija postkomunističke centralne i istočne Evrope mogla se
sumirati u jednom imperativu: imitiraj Zapad! Proces je nazivan različitim
imenima – demokratizacija, liberalizacija, proširenje, konvergencija,
integracija, evropeizacija – ali je cilj koji su sledili postkomunistički
reformatori bio prost. Oni su želeli da njihove zemlje postanu “normalne”, što
je značilo da liče na Zapad. To je uključivalo uvoz liberalnodemokratskih institucija, primenjivanje zapadnih
političkih i ekonomskih recepata i javno podržavanje zapadnih vrednosti.
Imitacija je u velikoj meri shvaćena kao najkraći put do slobode i napretka.
KADA EVROPSKA UNIJA
KRITIKUJE ORBANOVU VLADU ZBOG ILIBERALNOG KARAKTERA NJENIH REFORMI, TA VLADA
UVEK BRZO UKAŽE DA JE SVAKA KONTROVERZNA PRAVNA PROMENA, PRAVILO ILI
INSTITUCIJA VERNO ISKOPIRANA IZ PRAVNOG SISTEMA NEKE OD ČLANICA EU. ZATO NE
TREBA DA ČUDI ŠTO MNOGI ZAPADNI LIBERALI GLEDAJU NA POLITIČKE REŽIME U
MAĐARSKOJ I POLJSKOJ SA ISTIM “UŽASOM I GNUŠANJEM” KAKVI SU ISPUNILI SRCE
VIKTORA FRANKENŠTAJNA DOK JE POSMATRAO SVOJE STVORENJE
Ispostavilo se,
međutim, da sprovođenje ekonomskih i političkih reformi imitiranjem stranih
modela ima gore moralne i psihološke negativne strane nego što su isprva mnogi
očekivali. Život imitatora neizbežno proizvodi osećaj neadekvatnosti,
inferiornosti, zavisnosti, gubitka identiteta i nehotične neiskrenosti. Zaista,
jalov trud da se stvori zaista uverljiva kopija idealizovanog modela uključuje beskrajno
mučenje samokritikom, ako ne i samoprezirom.
Imitacija nije iritantna
samo zbog implicitne pretpostavke da su imitatori nekako moralno i ljudski
inferiorniji u odnosu na model. Ona takođe za sobom povlači pretpostavku
da su centralno i istočnoevropske države imitatori prihvatili pravo Zapada
da procenjuje njihov uspeh ili neuspeh u ispunjavanju zapadnih standarda. U tom smislu, imitacija počne da se oseća kao
gubitak suvereniteta.
Tako uspon autoritarnog
šovinizma i ksenofobije u centralnoj i istočnoj Evropi ima svoje korene ne u
političkoj teoriji već u političkoj psihologiji. On odražava duboko uvreženo
gnušanje “imitacionim imperativom” posle 1989, sa svim njegovim
unižavajućim i ponižavajućim implikacijama. Poreklo
sadašnjeg iliberalizma u tom regionu emotivno je i predideološko,
ukorenjeno u pobunu protiv ponižavanja koja nužno moraju pratiti projekat koji
zahteva priznavanje strane kulture kao superiorne u odnosu na sopstvenu.
Iliberalizam u strogo teorijskom smislu je onda uglavnom pokriće. On pruža
patinu intelektualnog ugleda želji, rasprostranjenoj na visceralnom nivou,
da se otrese kolonijalna zavisnost implicitna u samom projektu vesternizacije.
KONTRAREVOLUCIJA PROTIV
LIBERALIZMA: Kada Jaroslav Kačinjski iz Poljske optužuje “liberalizam” da je “protiv
samog pojma naroda” i kada Orbanova namesnica Marija Šmit kaže: “Mi smo Mađari
i želimo da zadržimo našu kulturu”, njihov preterani nativizam otelotvoruje odbijanje
da im stranci sude po stranim standardima. U suštini, oni kažu “mi ne
pokušavamo da vas kopiramo i prema tome nema smisla da nas smatrate aljkavom
ili nekvalitetnom kopijom vas samih”. Da ponovimo, samoproklamovana “ideologija”
iliberalizma niže je rangirana od emotivne pobude njenih zastupnika da povrate
nacionalno samopoštovanje negiranjem da zapadni liberalizam daje model kojem se
sva društva moraju povinovati. Gnušanje od prinudne imitacije je primarno, a
intelektualna kritika imitiranog modela je tek sekundarna i kolateralna.
Zasigurno, odbacivanje
liberalnih ideja i institucija koje je pokrenuto ponižavanjem nije
nastalo u vakuumu. Nekoliko važnih promena u globalnim političkim odnosima pripremilo
je povoljno tlo za iliberalnu kontrarevoluciju. Uspon autoritarne Kine
kao ekonomske sile raskinuo je ono što se nekad smatralo intrinsičnom
vezom između liberalne demokratije i materijalnog prosperiteta. Dok se 1989.
liberalizam povezivao s privlačnim idealima individualne slobode, pravičnosti
pravosuđa i transparentnosti vlade, do 2010. on je uprljan dvodecenijskim povezivanjem
s postojećim i neizbežno manjkavim postkomunističkim vladama. Kobne posledice
Iračkog rata pokrenutog 2003. diskreditovale su ideju promocije demokratije.
Ekonomska kriza 2008. porodila je duboko nepoverenje u poslovne elite i “kazino
kapitalizam” koji je skoro uništio svetski finansijski poredak. Centralni i
istočni Evropljani okrenuli su se protiv liberalizma ne toliko zbog
njegovog neuspeha kod njih koliko zbog njihovog stava da propada na Zapadu. Kao
da im je rečeno da imitiraju globalno dominantan Zapad baš kada je Zapad upravo
gubio tu dominaciju. Takav kontekst teško da je mogao da pogoduje politici
imitacije.
Kontrarevolucije koje su
izbile u Mađarskoj 2010. i Poljskoj 2015. predstavljaju savršeno predvidiv povratak
potisnutog. Ispostavilo se da su se pokušaji centralnih i istočnih Evropljana
da imitiraju kako se Nemačka posle 1945. bavila svojom skorašnjom istorijom
suočili s nesavladivim problemima.
Nemačka demokratija počiva
na pretpostavci da nacionalizam neminovno vodi ka nacizmu. Transnacionalna
EU nastala je kao deo geopolitičke strategije da se potencijalno opasno
vraćanje nemačkog suvereniteta spreči privrednim integrisanjem te zemlje u
ostatak Evrope i davanjem Saveznoj Republici “postnacionalnog” identiteta. U
Nemačkoj je, kao rezultat, etnonacionalizam skoro kriminalizovan.
Centralni i istočni Evropljani, nasuprot, smatraju da je teško deliti tako
negativno shvatanje nacionalizma – prvo, zato što su njihove države deca doba
nacionalizma koji je pratio slom višenacionalnih carstava; i drugo, zato što je
nacionalizam igrao ključnu ulogu u uglavnom nenasilnim antikomunističkim
revolucijama koje su počele 1989.
ISPOSTAVILO SE DA
SPROVOĐENJE EKONOMSKIH I POLITIČKIH REFORMI IMITIRANJEM STRANIH MODELA IMA GORE
MORALNE I PSIHOLOŠKE NEGATIVNE STRANE NEGO ŠTO SU ISPRVA MNOGI OČEKIVALI. ŽIVOT
IMITATORA NEIZBEŽNO PROIZVODI OSEĆAJ NEADEKVATNOSTI, INFERIORNOSTI, ZAVISNOSTI,
GUBITKA IDENTITETA I NEHOTIČNE NEISKRENOSTI
U Centralnoj i istočnoj
Evropi, za razliku od Nemačke, nacionalizam i liberalizam će se verovatno videti
kao ideje koje se međusobno podržavaju, a ne sukobljavaju. Poljaci će smatrati
da je apsurdno prekinuti poštovanje nacionalističkih vođa koji su izgubili
živote braneći Poljsku od Hitlera ili Staljina. Taj region je takođe decenijama
bio primoran da pati pod komunističkom propagandom koja je refleksivno, zapravo
otupljujuće, osuđivala nacionalizam. Tu je možda još jedan razlog zašto su
centralni i istočni Evropljani podozrivi prema opsesivnoj želji Nemačke da
odvoji državljanstvo od nasledne pripadnosti nacionalnoj zajednici. Neko vreme
tokom 90-ih, jugoslovenski ratovi su naveli Evropu kao celinu (uključujući
postkomunistički deo) da vidi ili pretenduje da vidi nacionalizam kao koren
svog zla. Na duži rok ipak identifikacija liberalizma sa antinacionalizmom
uradila je tek toliko da ljudi budu manje skloni da podrže liberalne partije u
postkomunističkim zemljama. Učinila je takođe da liberalizam, uključujući
takozvani konstitucionalni patriotizam, izgleda kao nova “nemačka ideologija” smišljena
da vlada Evropom u interesu Berlina.
DVOSTRUKO ZNAČENJE
NORMALNOSTI: Revolucije 1989. tada su delovale uzbudljivo, ali retrospektivno
posmatrano ispostavilo se da su bezlične revolucije. “Nijedna nova ideja nije
izašla iz Istočne Evrope 1989”, čuvena je primedba Fransoa Fure, velikog
istoričara Francuske revolucije. Vodeći nemački filozof Jirgen Habermas se
složio. On nije bio posebno skandalizovan “manjkom ideja koje su ili inovativne
ili okrenute ka budućnosti”, pošto su za njega istočnoevropske revolucije
bile “revolucije popravljanja” ili “revolucije sustizanja”. Njihov cilj je bio
da vrati istočnoevropska društva u mejnstrim zapadne modernosti, omogućavanjem
istočnim Evropljanima da dobiju ono što su zapadni Evropljani dugo imali.
Centralni i istočni
Evropljani 1989. nisu sanjali neki savršeni svet koji nikada nije postojao. Oni
su žudeli za “normalnim životom” u “normalnoj zemlji”. Kao što je Poljak Adam
Mihnik kasnije priznao: “Moja opsesija je bila da treba da imamo
revoluciju koja ne liči na Francusku ili Rusku već pre na Američku, u smislu da
je za nešto, a ne protiv nečega. Revolucija za ustav, ne za raj. Antiutopijska revolucija.
Zato što utopije vode giljotini ili gulagu”. Njegov poklič je zato “Sloboda,
bratstvo, normalnost”. Treba reći da kada su Poljaci njegove generacije
govorili o “normalnosti”, oni nisu mislili na neki raniji pretkomunistički
period poljske istorije kojem bi njihova zemlja trebalo da se srećno vrati kada
se jednom zatvori zagrada sovjetske okupacije. Ono što su oni smatrali “normalnošću”
bio je Zapad.
NEKOLIKO VAŽNIH PROMENA U GLOBALNIM
POLITIČKIM ODNOSIMA PRIPREMILO JE POVOLJNO TLO ZA ILIBERALNU KONTRAREVOLUCIJU.
USPON AUTORITARNE KINE KAO EKONOMSKE SILE RASKINUO JE ONO ŠTO SE NEKAD SMATRALO
INTRINSIČNOM VEZOM IZMEĐU LIBERALNE DEMOKRATIJE I MATERIJALNOG PROSPERITETA.
KOBNE POSLEDICE IRAČKOG RATA POKRENUTOG 2003. DISKREDITOVALE SU IDEJU PROMOCIJE
DEMOKRATIJE, DOK JE EKONOMSKA KRIZA 2008. PORODILA DUBOKO NEPOVERENJE U
POSLOVNE ELITE
Čehoslovak Vaclav Havel
opisao je borbu svoje zemlje da se izbavi iz komunističke vladavine kao “prosto
pokušavanje da se ukloni njena nenormalnost, da se normalizuje”. Posle decenija
življenja s pogledom uperenim ka navodno blistavoj budućnosti, glavna ideja
sada je bila da se živi u sadašnjici i da se uživa u zadovoljstvima svakodnevnog
života.
Uzdizanje zapadne “normalnosti”
kao načelnog cilja političke revolucije imalo je dve izopačene posledice.
Dramatično je postavilo pitanje kako pomiriti “normalan” u smislu “ono što je
rasprostranjeno u nečijoj zemlji” s “normalnim” u smislu ”nešto što
Zapad nekako jeste, dok Istok nije”. Takođe je učinilo da emigracija bude
prirodni izbor centralno i istočnoevropskih revolucionara.
Jedan od ključnih problema
s komunizmom bio je što je njegov ideal društvo koje nikada nije postojalo i za
koje niko nije bio siguran da će ikada postojati. Jedan od središnjih problema
vesternizujućih revolucija, sa druge strane, jeste da se model koji teže da
imitiraju stalno preoblikuje pred našim očima. Socijalistička utopija možda je
bila večno nedostižna, ali je makar imala umirujući kvalitet da se ne menja. Nasuprot
tome, pokazalo se da se zapadne liberalne demokratije stalno preoblikuju i da
su promenljive do krajnosti. Zato što je zapadna normalnost
definisana ne kao ideal već kao postojeća stvarnost, svaka promena u zapadnim
društvima donosi novu sliku normalnog. Kao što tehnološke kompanije insistiraju
da treba da kupite njihov poslednji model i otežavaju da se oslonite na
prethodne, tako Zapad insistira da vredi kupiti samo poslednji evropski
postnacionalni politički model.
Uznemirujući efekat
neuhvatljive promenljive ”normalnosti” najbolje je ilustrovan načinom
na koji su centralni i istočni Evropljani reagovali na promene kulturnih normi
u zapadnim društvima u poslednje dve decenije. U očima konzervativnih Poljaka u
danima Hladnog rata, zapadna društva su bila normalna zato što su, za razliku
od komunističkih sistema, negovala tradiciju i verovala u Boga. Onda su
Poljaci odjednom otkrili da zapadna “normalnost” danas znači
sekularizam, multikulturalizam i gej brakove. Da li trebalo da se iznenadimo što
su se Poljaci i njihovi susedi osetili “prevarenim” kada su shvatili da je
društvo koje su želeli da imitiraju nestalo, odneto brzim strujama
modernizacije?
Ako je, neposredno posle
1989. “normalnost” shvaćena uglavnom u političkim terminima (slobodni izbori,
podela vlasti, privatna imovina i pravo da se putuje), tokom poslednje decenije
normalnost se sve više tumači kulturnim terminima. Kao rezultat, centralni i
istočni Evropljani su postali nepoverljivi i ozlojeđeni normama koje dolaze sa
Zapada. Ironično, kao što ćemo videti kasnije, istočni Evropljani su
počeli sebe da smatraju poslednjim bastionom pravih evropskih vrednosti.
UZDIZANJE ZAPADNE
“NORMALNOSTI” KAO NAČELNOG CILJA POLITIČKE REVOLUCIJE IMALO JE DVE IZOPAČENE
POSLEDICE. DRAMATIČNO JE POSTAVILO PITANJE KAKO POMIRITI “NORMALAN” U SMISLU
“ONO ŠTO JE RASPROSTRANJENO U NEČIJOJ ZEMLJI” S “NORMALNIM” U SMISLU “NEŠTO ŠTO
ZAPAD NEKAKO JESTE, DOK ISTOK NIJE”. TAKOĐE JE UČINILO DA EMIGRACIJA BUDE
PRIRODNI IZBOR CENTRALNO I ISTOČNOEVROPSKIH REVOLUCIONARA
Kako bi pomirili ideju “normalnog”
(u značenju onog što je rasprostranjeno kod kuće) sa onim što je normativno
obavezno u zemljama koje teže da imitiraju, istočni Evropljani su svesno ili
nesvesno počeli da “normalizuju” zemlje modele, tvrdeći da ono što je
rasprostranjeno na Istoku takođe preovlađuje na Zapadu, mada se zapadnjaci
licemerno pretvaraju da su njihova društva drugačija. Istočni Evropljani često
umanjuju svoj normativni nesklad – recimo, između plaćanja mita da bi se
preživelo na Istoku i borbe protiv korupcije zarad prihvatanja na Zapadu – zaključkom
da je Zapad zapravo korumpiran isto kao Istok, ali da zapadnjaci žive u zabludi
i da kriju istinu.
Liberalna revolucija
normalnosti nije zamišljena kao skok u vremenu iz mračne prošlosti u svetlu
budućnost. Umesto toga, zamišljena je kao kretanje kroz fizički prostor, kao
kada bi se cela istočna Evropa preselila u kuću Zapada, pre toga viđenu samo na
fotografijama i filmu. Eksplicitne analogije povučene su između ujedinjenja
Nemačke posle pada Zida i ideje ujedinjene Evrope. Početkom 90-ih, zapravo,
mnogi istočni Evropljani izgarali su od zavisti zbog neverovatno srećnih Istočnih
Nemaca koji su preko noći migrirali na Zapad, probudivši se čarobno s pasošima
Zapadne Nemačke u svojim rukama i (neki su tako misli) novčanicima punim
dojčemaraka u svojim džepovima. Ako je revolucija 1989. bila regionalna
migracija na zapad, onda je glavno pitanje bilo koje će istočnoevropske zemlje
prve stići na zajedničku destinaciju.
IZLAZAK, IMITACIJA
I NELOJALNOST: General Vojćeh Jaruzelski je 13. decembra 1981.
proglasio vanredno stanje u Poljskoj i desetine hiljada učesnika
antikomunističkog pokreta Solidarnost uhapšene su i internirane. Godinu dana
kasnije poljska vlada je predložila da se puste oni koji su spremni da potpišu
zakletvu lojalnosti, kao i oni koji su spremni da emigriraju. U odgovoru na te
ponude Adam Mihnik je iz svoje zatvorske ćelije napisao dva otvorena
pisma. Jedno je bilo naslovljeno “Zašto nećete potpisati”, a drugo “Zašto
nećete emigrirati”. Njegovi argumenti za nepotpisivanje bili su jednostavni.
Aktivisti Solidarnosti ne treba da se zaklinju na lojalnost vladi
zato što je vlada izneverila Poljsku. Ne treba da potpišu zato što bi potpis za
spas svoje glave značio poniženje i gubitak dostojanstva, ali i zato što bi
potpisom stavili sebe u društvo ljudi koji su izdali svoje prijatelje i ideale.
Što se tiče zašto zatvoreni disidenti treba da izbegnu emigraciju, Mihnik je
mislio da to zahteva iznijansiraniji odgovor. Desetak godina ranije, kao
poljski Jevrejin i jedan od vođa studentskog protesta u Poljskoj 1968, Mihnik je
bio uznemiren kad je video da su neki od njegovih najboljih prijatelja
napustili zemlju. Takođe je gledao kako komunistički režim pokušava da ubedi
obične ljude da su oni koji su otišli to uradili zato što ih uopšte nije bilo
briga za Poljsku: samo Jevreji emigriraju – tako je vlada pokušala da okrene
Poljaka protiv Poljaka.
U OČIMA
KONZERVATIVNIH POLJAKA U DANIMA HLADNOG RATA ZAPADNA DRUŠTVA SU BILA NORMALNA
ZATO ŠTO SU, ZA RAZLIKU OD KOMUNISTIČKIH SISTEMA, NEGOVALA TRADICIJU I VEROVALA
U BOGA. ONDA SU POLJACI ODJEDNOM OTKRILI DA ZAPADNA “NORMALNOST” DANAS ZNAČI
SEKULARIZAM, MULTIKULTURALIZAM I GEJ BRAKOVE
Do
1982. Mihnik više nije bio ljut na svoje prijatelje koji su napustili
zemlju 14 godina ranije. Takođe je uvideo značajan doprinos emigrantske zajednice
rođenju Solidarnosti. Ali, dok je priznao da je emigracija i dalje legitiman
izraz lične slobode, snažno je pozivao aktiviste Solidarnosti da ne idu u egzil
zato što je “svaka odluka o emigriranju poklon Jaruzelskom”. Štaviše,
disidenti koji bi otišli izvan poljskih granica radi slobode izdali bi one koji
su ostali, posebno one koji su radili i molili se za bolju Poljsku. Odlazak bi
takođe podrio demokratski pokret i pomogao komunistima stvarajući društvo koje
se prelako pacifikuje i povezujući opozicione ciljeve sa sebičnošću i nelojalnošću
narodu. Najbolji način da se pokaže solidarnost sa sunarodnicima u patnji i odupre
komunističkim vladarima bio je odbijanje otrovnog poklona lične slobode na
Zapadu jer mogućnost da se emigrira i tako uživa ta sloboda teško da je bila
opcija za veliku većinu Poljaka.
Odlikom da se ne
emigrira, Mihnik je tvrdio, uhapšeni aktivisti bi takođe dali smisao
onima koji su ranije odlučili da emigriraju i koji su podržavali poljski otpor
iz inostranstva. Sloboda sama znači da ljudi imaju pravo da rade šta žele. Ali
u okolnostima 1982. “internirani aktivisti Solidarnosti koji su izabrali egzil
izvodili su čin koji je i kapitulacija i dezertiranje”. Mihnik je priznao da
je ta izjava zvučala grubo i netrpeljivo i da bi neki mogli pomisliti da je u
sukobu s njegovim verovanjem da je “odluka da se emigrira veoma lična”.
Ali, 1982. emigrirati ili ne emigrirati bio je ultimativni test lojalnosti za
aktiviste Solidarnosti. Samo je izbor da se ostane u zatvoru umesto prihvatanja
privlačne ponude lične slobode na Zapadu mogao da zasluži poverenje sugrađana
od kojih je zavisila budućnost slobodnog poljskog društva.
Ako je 1982. emigriranje bio
čin izdaje, to tako nije izgledalo 1992. Posle 1989. želja da se ima ono što je
Havel nazvao “normalnim političkim životom” dovela je do masovne emigracije.
Ako je u Istočnoj Nemačkoj posle “izlaska” sledio “glas” (da upotrebimo čuvene
reči Alberta O. Hiršmana), onda je u centralnoj i
istočnoj Evropi bilo obrnuto: Glas je išao prvo, a onda izlazak.
Isprva je euforija zbog kraja komunizma hranila nade za trenutno, radikalno
poboljšanje. Centralni i istočni Evropljani bi se probudili iz
komunističke noćne more u slobodnijim, naprednijim i, iznad svega, više zapadnim zemljama. Kad se nije
dogodila magija i instant vesternizacija, mnogi su poveli svoje porodice i
otišli na Zapad. Posle šokantnog uspeha revolucije s ciljem da se kopira
zapadna normalnost, Mihnikova gruba tvrdnja iz 1982. da je emigriranje na Zapad
kapitulacija i dezertiranje više nije imala nikakvog smisla. Lični izbor da se
prebegne u Zapadnu Evropu više nije mogao biti žigosan kao nelojalnost narodu
posvećenom da postane nalik Zapadu. Revolucija koja je imitaciju Zapada
odredila za svoj cilj nije mogla izneti snažne razloge protiv emigracije na
Zapad.
Revolucije po pravilu
teraju ljude da prelaze granice – moralne granice, ako ne teritorijalne. Kada
je izbila Francuska revolucija, mnogi njeni neprijatelji su pobegli. Kada su
boljševici uspostavili svoju diktaturu u Rusiji, milioni Belih Rusa napustili su
zemlju i godinama živeli u inostranstvu sa spakovanim koferima nadajući se
krahu boljševika. Ipak, u ovim slučajevima poraženi neprijatelji revolucije
bili su ti koji su otišli. Taj kontrast ističe istorijsku anomaliju 1989. Posle
plišanih revolucija, pobednici – a ne gubitnici – bili su ti koji su otišli.
Najnestrpljiviji da vide promene svojih zemalja bili su najželjniji da zarone u
život slobodnog građanstva. Oni su bili prvi koji su otišli da studiraju, rade
i žive na Zapadu, noseći sa sobom svoje prozapadne sklonosti.
KAKO BI POMIRILI IDEJU
“NORMALNOG” SA ONIM ŠTO JE NORMATIVNO OBAVEZNO U ZEMLJAMA KOJE TEŽE DA
IMITIRAJU, ISTOČNI EVROPLJANI SU SVESNO ILI NESVESNO POČELI DA “NORMALIZUJU”
ZEMLJE MODELE, TVRDEĆI DA ONO ŠTO JE RASPROSTRANJENO NA ISTOKU TAKOĐE
PREOVLAĐUJE NA ZAPADU, MADA SE ZAPADNJACI LICEMERNO PRETVARAJU DA SU NJIHOVA
DRUŠTVA DRUGAČIJA
Teško je zamisliti Lava
Trockog kako, posle pobede njegovih boljševika, odlučuje da je vreme da ode da
studira na Oksford. Ali je to ono što su Viktor Orban i mnogi drugi uradili. I
imali su dobre razloge da tako urade. Za razliku od francuskih i
ruskih revolucionara, koji su verovali da grade novu civilizaciju
neprijateljsku prema starom poretku prestola i oltara, i da su Pariz i Moskva
tamo gde se kuje ta budućnost, revolucionari 1989. su imali snažan motiv da
putuju na Zapad kako bi izbliza videli kako normalno društvo kakvo su se nadali
da izgrade kod kuće zapravo funkcioniše u praksi. Svaki revolucionar želi da
živi u budućnosti i, ako je Nemačka bila budućnost Poljske, onda bi se i
najubeđeniji revolucionari mogli spakovati i preseliti u Nemačku.
San kolektivnog povratka u Evropu učinio je takav izbor i logičnim i legitimnim. Zašto bi mlad Poljak ili Mađar čekao da njegova zemlja jednog dana postane kao Nemačka, kada bi sutra mogao početi da radi i da podiže porodicu u Frankfurtu ili Hamburgu? Konačno, lakše je menjati zemlje nego promeniti svoju zemlju. Kada su granice otvorene posle 1989, izlazak je bio poželjniji od glasa zato što politička reforma zahteva usredsređenu saradnju mnogih organizovanih društvenih interesa, dok emigracija zahteva samo tebe i tvoje. Nepoverenje u nacionalističku lojalnost i izgledi politički ujedinjene Evrope takođe su pomogli da emigracija bude politički izbor mnogih liberalno nastrojenih istočnih Evropljana. To je, uz nestajanje antikomunističkih disidenata, razlog što je Mihnikovo grmljenje protiv emigracije izgubilo svoju moralnu i emotivnu oštrinu posle 1989. To nas dovodi do izbegličke krize koja je pogodila Evropu 2015. i 2016.
San kolektivnog povratka u Evropu učinio je takav izbor i logičnim i legitimnim. Zašto bi mlad Poljak ili Mađar čekao da njegova zemlja jednog dana postane kao Nemačka, kada bi sutra mogao početi da radi i da podiže porodicu u Frankfurtu ili Hamburgu? Konačno, lakše je menjati zemlje nego promeniti svoju zemlju. Kada su granice otvorene posle 1989, izlazak je bio poželjniji od glasa zato što politička reforma zahteva usredsređenu saradnju mnogih organizovanih društvenih interesa, dok emigracija zahteva samo tebe i tvoje. Nepoverenje u nacionalističku lojalnost i izgledi politički ujedinjene Evrope takođe su pomogli da emigracija bude politički izbor mnogih liberalno nastrojenih istočnih Evropljana. To je, uz nestajanje antikomunističkih disidenata, razlog što je Mihnikovo grmljenje protiv emigracije izgubilo svoju moralnu i emotivnu oštrinu posle 1989. To nas dovodi do izbegličke krize koja je pogodila Evropu 2015. i 2016.
TEŠKO JE ZAMISLITI LAVA
TROCKOG KAKO, POSLE POBEDE NJEGOVIH BOLJŠEVIKA, ODLUČUJE DA JE VREME DA ODE DA
STUDIRA NA OKSFORD. ALI JE TO ONO ŠTO SU VIKTOR ORBAN I MNOGI DRUGI URADILI
DEMOGRAFIJA JE SUDBINA: Dominantni narativ iliberalne kontrarevolucije
u centralnoj i istočnoj Evropi sumiran je u izokrenutom značenju ideje “otvorenog
društva”. Otvoreno društvo je 1989. značilo obećanje slobode, iznad svega slobode
da se radi ono što je ranije bilo zabranjeno, naime da se putuje na Zapad.
Danas, otvorenost svetu, za velike delove centralnog i istočnoevropskog
biračkog tela, konotira ne slobodu već opasnost: od invazije
imigranata, depopulacije i gubitka nacionalnog suvereniteta.
Izbeglička kriza 2015. istakla je tinjajuću pobunu regiona protiv individualizma i univerzalizma. Centralni i istočni Evropljani shvatili su tokom izbegličke krize da je, u našem povezanom, ali nejednakom svetu, migracija najrevolucionarnija od svih revolucija. Pobuna masa 20. veka je stvar prošlosti. Sada se u 21. veku suočavamo s pobunom migranata. Izvedena anarhično, ne u organizaciji revolucionarnih partija već miliona nepovezanih pojedinaca i porodica, ta pobuna se ne suočava s problemima kolektivnog delovanja. Inspirisana je ne ideološki obojenim slikama blistave, imaginarne budućnosti, već bleštavim slikama sa druge strane granice.
Izbeglička kriza 2015. istakla je tinjajuću pobunu regiona protiv individualizma i univerzalizma. Centralni i istočni Evropljani shvatili su tokom izbegličke krize da je, u našem povezanom, ali nejednakom svetu, migracija najrevolucionarnija od svih revolucija. Pobuna masa 20. veka je stvar prošlosti. Sada se u 21. veku suočavamo s pobunom migranata. Izvedena anarhično, ne u organizaciji revolucionarnih partija već miliona nepovezanih pojedinaca i porodica, ta pobuna se ne suočava s problemima kolektivnog delovanja. Inspirisana je ne ideološki obojenim slikama blistave, imaginarne budućnosti, već bleštavim slikama sa druge strane granice.
Globalizacija je od sveta
napravila selo, ali to selo živi pod nekom vrstom diktature, diktature
globalnih poređenja. Ljudi ovih dana više ne porede svoje živote sa životima
svojih suseda; oni takođe porede sebe s najnaprednijim žiteljima planete. Tako,
ako želite ekonomski osiguran život za svoju decu, najbolja stvar koju možete
uraditi je da osigurate da budu rođeni u Danskoj, Nemačkoj ili Švedskoj, sa
Češkom ili Poljskom kao možda drugorazrednim opcijama.
Kombinacija ostarelog
stanovništva, niske stope rađanja i beskrajnog toka emigracije je ultimativni izvor
demografske panike u centralnoj i istočnoj Evropi iako je ona politički
izražena u besmislenoj tvrdnji da najezda migranata iz Afrike i sa Bliskog
istoka predstavlja egzistencijalnu pretnju narodima regiona. Nespokojstvo oko
imigracije podsticano je strahom da će stranci koji se ne mogu asimilovati ući
u zemlju, razblažiti nacionalni identitet i oslabiti nacionalnu koheziju. Taj
strah se onda reflektuje u uglavnom neizgovorenoj preokupaciji demografskim
krahom. Između 1989. i 2017. Letonija je izgubila 27 odsto svog stanovništva;
Litvanija 22,5 odsto; Bugarska skoro 21 odsto. Dva miliona Istočnih Nemaca ili
skoro 14 odsto stanovnika te zemlje pre 1989. prebeglo je u Zapadnu Nemačku u
potrazi za poslom i boljim životom.
IZBEGLIČKA KRIZA 2015.
ISTAKLA JE TINJAJUĆU POBUNU REGIONA PROTIV INDIVIDUALIZMA I UNIVERZALIZMA
Broj centralnih i
istočnih Evropljana koji su napustili svoj region (uglavnom ka
zapadnoj Evropi) kao rezultat ekonomske krize 2008. premašio je ukupan broj
izbeglica koji su došli u zapadnu Evropu izvan Evrope, uključujući izbeglice iz
Sirije. Oko 3,4 miliona ljudi napustilo je Rumuniju u deceniji posle 2007. –
broj koji se obično povezuje s ratom ili nekom drugom katastrofom. Tri
četvrtine tih Rumuna, štaviše, imali su 35 ili manje godina kad su otišli.
Pretnja s kojom se suočava centralna i istočna Evropa danas liči na mogućnost depopulacije s
kojom se suočila Istočna Nemačka pre nego što su
komunisti podigli Berlinski zid. Postoji opasnost da će radno
sposobni građani napustiti Istok da bi tražili život na Zapadu.
Paniku usled
nepostojeće imigrantske invazije treba razumeti kao izobličeni eho
realističnijeg podležućeg straha da će veliki delovi sopstvenog stanovništva,
uključujući najenergičnije i najsposobnije mlade ljude, napustiti
zemlju i stalno se naseliti u inostranstvu. Magnituda migracije iz Centralne i Istočne
Evrope posle 1989. objašnjava zašto je reakcija na izbegličku krizu bila tako
duboko neprijateljska iako teško da su neke izbeglice relocirane u
nju (za razliku od prolaska kroz nju).
Strah od raznovrsnosti u srži
je uspona evropskog iliberalizma, ali ima drugačije značenje na Istoku od
onog na Zapadu. U Zapadnoj Evropi iliberalizam je rođen iz straha da
liberalna društva ne mogu da se nose s raznovrsnošću. Na Istoku, pitanje je kako
sprečiti da se uopšte pojavi raznovrsnost. Ako je pre jednog veka istočna
Evropa bila etnički najraznovrsniji deo kontinenta, danas je neverovatno homogena.
Samo 1,6 odsto sadašnjih poljskih građana rođeno je izvan Poljske, dok je
procenat muslimana među poljskim građanima manji od 0,1.
OBJAŠNJENJA ANTIIMIGRANTSKE
HISTERIJE: Trauma od ljudi koji se slivaju u region objašnjava nešto što bi
inače moglo izgledati misteriozno – snažan osećaj gubitka u zemljama koje su
imale korist od političkih i ekonomskih promena posle 1989. Širom Evrope,
oblasti koje su nedavnih decenija pretrpele najveće gubitke stanovništva bile
su najsklonije da glasaju za ekstremnodesničarske partije. To snažno sugeriše
da je iliberalni zaokret u centralnoj Evropi takođe duboko ukorenjen u masovnom
egzodusu iz regiona, posebno mladih ljudi, i u demografskom nespokoju koji je
ostavila ta emigracija.
Drugi činilac koji
objašnjava antiimigrantsku histeriju bez imigranata vraća nas na naš glavni argument. Mada nije bilo “invazije”
afričkih i bliskoistočnih imigranata koji pokušavaju da se nasele u regionu,
centralni i istočni Evropljani stalno su bili izlagani senzacionalističkim
televizijskim izveštajima o imigrantskim problemima koji muče Zapadnu
Evropu. Posledica je novo razumevanje na Istoku suštinske podele između dve
polovine kontinenta: dok je Istok i delje homogen i monoetnički, Zapad se vidi
kao heterogeniji i multietničkiji kao rezultat nepromišljene
i suicidalne politike dozvoljavanja lake imigracije. Radikalno
prevrednovanje vrednosti ovde je izuzetno. Umesto da se smatra da su zapadni
Evropljani daleko ispred, a istočni Evropljani daleko iza, u retorici
ksenofobnih populista zapadni Evropljani se sada opisuju kao da su izgubili
svoj put. U grozničavoj uobrazilji tih populista, zapadni Evropljani su postali
periferija Velike Afrike i Velikog Bliskog istoka.
CENTRALNI I ISTOČNI
EVROPLJANI SHVATILI SU TOKOM IZBEGLIČKE KRIZE DA JE, U NAŠEM POVEZANOM ALI
NEJEDNAKOM SVETU, MIGRACIJA NAJREVOLUCIONARNIJA OD SVIH REVOLUCIJA
Kao rezultat, Zapadna Evropa
više ne predstavlja model kulturno trijumfalnog Zapada kojeg su centralni i
istočni Evropljani dugo težili da imitiraju. Naprotiv, otvorena društva Zapadne
Evrope, nesposobna da brane svoje granice od stranih (i posebno muslimanskih) “najezdnika”,
pružaju u osnovi negativan model, živu sliku društvenog poretka koji istočni
Evropljani najradije izbegavaju.
Da bi oživeli moralno
neodobravanje koje se nekada pripisivalo emigraciji, centralno i
istočnoevropski populisti moraju odbaciti tvrdnju da Mađarska, Poljska i druge
zemlje u regionu mogu uspeti politički i ekonomski samo ako verno imitiraju
Zapad. Uspon nacionalističke retorike i iliberalni zaokret na Istoku
izgledaju kao očajnički pokušaj da se izgradi “zid lojalnosti” koji će
zaustaviti odliv i sprečiti mlade centralne i istočne Evropljane da napuste
svoje zemlje. Drugačije formulisano, populisti u Varšavi i Budimpešti
pretvorili su izbegličku krizu na Zapadu u “priliku za brendiranje”
Istoka. Samo ako država prestane da pokušava da bude kao Zapad, njeni građani će prestati da odlaze na Zapad. Za zaustavljanje imigracije mora se uništiti reputacija
Zapada kao zemlje mogućnosti i razoriti ideja da je zapadni liberalizam zlatni
standard naprednog društvenog i ekonomskog poretka. Otvoreni imigracioni sistem
zapadne Evrope odbačen je ne toliko što je pozvao ljude iz Afrike i sa Bliskog
istoka već zato što je poslužio kao neodoljiv magnet za same centralne i istočne
Evropljane.
Evropu danas proganja avet
obrnute imitacije. Akteri “igre imitacije” posle 1989. su, makar u nekim
pogledima, zamenili mesta. U nekoliko slučajeva imitatori su postali modeli i
obrnuto. Ultimativna osveta centralno i istočnoevropskih populista protiv
zapadnog liberalizma nije samo odbaciti “imitacioni imperativ” već ga
preokrenuti. Mi smo pravi Evropljani, Orban i Kačinjski tvrde, i ako Zapad želi
da se spase, moraće da imitira Istok. Kao što je Orban proglasio u govoru u
julu 2017: “Pre 27 godina ovde u centralnoj Evropi smo verovali da je Evropa
naša budućnost; sada osećamo da smo mi budućnost Evrope.”
Objavljeno u Journal od
Democracy
*Ivan Krastev, predsednik Centra za liberalne strategije u Sofiji,
stalni član Instituta za humanističke nauke u Beču; Stiven Holms, profesor prava na Univerzitetu Njujork
Esej je preuzet iz njihove
knjige The Light that Failed: How the
West Won the Cold War and Lost the Peace (Penguin), koja treba da bude
objavljena sledeće godine
Novi magazin br. 377, 19. jul 2018.
DA BISTE PODRZALI OBJAVLJIVANJE OVIH SJAJNIH TEKSTOVA, MOLIMO VAS DA KLIKNETE NA NEKU REKLAMU NA STRANI!
Comments
Post a Comment