Pet minuta sa Tamarom Skrozza
Novinarka Vremena Tamara Skrozza pokrenula je akciju “Naše
dete, naša odluka” i predložila da se Porodičnim zakonom sada, a kasnije i
Građanskim zakonikom, roditeljima omogući pravo da odrede staratelja dece
ukoliko budu sprečeni da brinu o njima prinudnom smrću, teškom bolešću ili
nesrećom. Inicijativa je prvo “zapalila” društvene mreže, pa tradicionalne
medije, većina reakcija je pozitivna, što široke javnosti, što civilnog
sektora, što državnih institucija s kojima je prethodnih desetak dana Skrozza kontaktirala.
*Šta
vam je inspiracija da uplovite u svet komplikovanih porodičnih odnosa?
Pre svega to što u našem zakonodavstvu ne postoji takva
mogućnost. Svi znamo iz filmova ili iz iskustva prijatelja koji žive u drugim zemljama
da roditelj apsolutno ima pravo da napiše i pohrani kod advokata,
formalno-pravno odredi ko će se o njegovom detetu ili deci brinuti u slučaju
tragedije, nečega što svakome od nas može da se dogodi. Mene je to i iz ličnih razloga
zaintrigiralo i bila sam šokirana kad sam shvatila da tog rešenja nema. Onda se
u Blicu pojavio tekst “Ako mi se nešto desi...”, gde je žena u sličnoj poziciji
kao ja, koja odgaja dete bez partnera, bila u ozbiljnom problemu kome svoje
dete da ostavi ukoliko joj se nešto desi. Ta me je životna priča naterala da
ideju koju sam imala realizujem i utičem da se u zakone koji se bave porodičnim
odnosima unese odredba koja bi roditeljima omogućila da formalizuju svoju
odluku kome bi želeli da ostave dete na staranje.
*Izazvali
ste veliko interesovanje javnosti, a kako reaguju oni koji bi trebalo da donesu
odluku?
To je uvek najsporije; stupila sam u kontakt sa određenim
brojem poslanica republičkog parlamenta sa svih strana političkog spektra. Prema
našem zakonu, svi poslanici imaju pravo da predlože amandman na neki zakon, ali
nije to ideja, plašim se da bi, ukoliko to učini jedan poslanik ili poslanica,
sa druge strane spektra to naišlo na neodobravanje. Iz političkih razloga. Zbog
toga bih želela da to bude predlog grupe poslanika/ca sa različitih strana.
*Možda
Ženske parlamentarne mreže?
I Ženske parlamentarne mreže, između ostalog, ali i
poslanica koje su aktivne u feminističkim krugovima i organizacijama. Ne zato
što mislim da su te žene osetljivije nego što ih bolje poznajem i više sam s
njima sarađivala. Takođe, u kontaktu sam sa dve institucije, neću ih imenovati
jer nemamo još formalnu podršku, ali koje bi mogle da utiču. Mislim da još
čekaju da se sve “zagreje”, pa da izađu sa stavom, ali mnogo znači što su rekli
da je takva promena moguća i poželjna i čak da je pravi trenutak za predlog jer
bi Porodični zakon trebalo uskoro da doživi određene izmene. Predstoji nam
komunikacija sa poslanicima/cama, svi će dobiti predlog onih dana. Samo se
nadam da ova inicijativa neće, kao neke druge koje su duboko humane i u
interesu javnosti, zaglaviti u nekakvom ministarstvu, nekakvoj radnoj grupi
koja radi šest godina, administrativnim lagumima. Stvar je jednostavna, ne
menja suštinu naših zakona, samo roditeljima daje pravo da kažu: “ja mislim...”
*To
znači da ne zagovarate isključivo pravo roditelja da i posle smrti odlučuju o
sudbini deteta nego kao mogućnost?
Svi roditelji smatraju da mogu da donesu najbolju odluku u
interesu svog deteta, ali svi smo subjektivni kao ljudi: u čitavu stvar bi
trebalo da se uključe i centri za socijalni rad, eksperti/kinje koji se time
bave, ali da se mišljenje roditelja uzme u obzir i da ima težinu koju zaslužuje.
A, po mom mišljenju, ima veću specifičnu težinu od mišljenja nekog ko dete
danas upozna i to u vrlo specifičnim okolnostima. Kao inicijatorka nisam imala
ideju da se isključe centri za socijalni rad, psiholozi, psihijatri, pedagozi već
da se uzme u obzir mišljenje roditelja, a ne da se, kao sada, isključe iz
zakona.
Ni u Nacrtu građanskog zakonika ne pominje se volja
roditelja; ako mene kad izađem odavde udari trolejbus, moja volja, želja i
snovi ne postoje, zajedno sa mnom pohranjuju se u zemlju. To je izuzetno
nepošteno, a posebno je nepošteno u slučaju roditelja koji imaju mnogo veće
probleme nego mi koji imamo zdravu decu. Užasno mnogo dece nikada neće biti sposobna
da se staraju sama o sebi; ni ti roditelji koji su toliki trud, toliku ljubav i
želje uložili u decu, nemaju nikakvo pravo da kažu šta misle da je za njihovo
dete najbolje. To je poseban problem i zbog njih ovako mala izmena zakona ne bi
smela da zaglavi u lagumima administracije.
*To bi
važilo i za decu sa Daunovim sindromom, autizmom, OSI, kad postanu punoletna?
Roditelji donose odluku dok dete nije punoletno, tako da se
tu problem završava. Volja roditelja odnosi se na njih i kad postanu punoletni.
*Mediji
vam pomažu, očigledno.
Pomažu, i to me veoma raduje, ne zovu me samo kolege koji me
znaju već imam susrete s kolegama koje u životu videla nisam, ne bavim se ovim
sektorom u medijima. Ali, to što me zovu pokazuje da predlog ima specifičnu
težinu i da jeste u javnom interesu. Ne gajim iluzije da će to medijima biti interesantno
bogzna koliko, ali onih nekoliko dana dok je atraktivno trudim se da što više “guram”
čitavu stvar i da se institucije umešaju i preuzmu štafetu, da se iz domena
medija inicijativa premesti u državne institucije i, nadam se, konačno u
parlament. Mi svi možemo da se saglasimo s nečim, ali ako ne postoji politička
volja da se to sprovede, ništa nam ne vredi.
Ali, moram da kažem da ako i sve ovo propadne, već je veliki
posao obavljen jer mnogo ljudi uopšte nije znalo da nema pravo na svoju želju, sada
su obavešteni i možda će neko jednog dana uspeti da progura to rešenje. Tim pre
što je u razvijenim zemljama to uobičajeno, negde se podrazumeva poslednja
volja, u Velikoj Britaniji mediji imaju kampanje šta se dešava sa decom čiji
roditelji ne donesu odluku, na internetu imate formular koji popunite i
pošaljete nadležnom organu. Na Novom Zelandu, u SAD, Japanu, ovakva zakonska
mogućnost postoji, pa nema razloga da je nema kod nas.
*Pomenuli
ste i Građanski zakonik, jeste li kontaktirali Komisiju za njegovu izradu?
Ne još, sada pravnici u NVO formulišu predlog izmena članova
Porodičnog zakona. Nije ideja da se generalno obraćamo porukom “evo, ovo
izmenite” već da imamo gotov predlog i onda da se nadležni izjasne valja li to
ili ne.
J. J.
(Tekst je deo projekta “Zakonik za građane XXI veka”, koji
se sufinansira sredstvima Ministarstva kulture i informisanja)
Comments
Post a Comment