Kancelarkin iskorak
Piše: Momčilo
Pantelić
O prvom izlasku Donalda Trampa izvan Amerike u svojstvu šefa
Bele kuće pričaće se po svetu poduže, ali mahom ne zbog njegovih referisanja
već zbog komentara nemačke kancelarke Angele Merkel. Izrekla je nekoliko
upozorenja koja su međunarodnu javnost uzbudila čak više i od simbolike njegova
dva “govora rukama” – kad je odgurnuo crnogorskog premijera da bi stupanjem u
prvi red kolone zvaničnika pokazao “gde je kome mesto”, ali i kada ga je
francuski predsednik naterao da prvi odustane od čvrstog stezanja šaka, u kojem
drugi obično zadovoljavaju Trampovu potrebu da mu se prizna da je jači.
I u kancelarkinom polemičnom nastupu naglašen je značaj
ruku. EU mora svoju sudbinu da uzme u svoje ruke, uzviknula je na predizbornom
skupu u Minhenu, neposredno posle samita NATO u Briselu i Grupe 7 na Siciliji,
na kojima se ponovila nesloga zapadnih sila. Prošlo je vreme u kojem smo mogli
da u potpunosti računamo na SAD i Britaniju, obrazložila je, uz napomenu da su
važni dobri odnosi sa obe te sile, kao i “sa susedima, uključujući Rusiju i
druge”. I dodala: “Ali mi treba da se borimo za sopstvenu budućnost, kao
Evropljani, za našu sudbinu.”
Ove njene poruke doživljene
su kao “senzacija” iako poznavaoci već poduže govore da sa Bregzitom i
evroskeptičnim Trampom odnosi među zapadnim saveznicima zapadaju u fazu
preračunavanja i promena, možda najvećih posle starta Evropske unije. Bivalo
je, doduše, raskola na Zapadu i ranije.
Na primer, Nemačka i Francuska su bile protiv američke
invazije (neosnovane, kako se ispostavilo) na Irak. Zbog otpora Vašingtonu
ondašnji šef Pentagona nazvao ih je “starom (prevaziđenom) Evropom”, hvaleći
podršku “nove Evrope” (preorijentisanih nekadašnjih sovjetskih satelita).
Baraku Obami je zamerano da je prioritet američke politike preusmerio sa
Atlantika na Pacifik.
Vrhunac neslaganja ipak predstavlja kurs sadašnjeg šefa Bele
kuće, koji se nije libio da kaže kako EU treba rastočiti i da je NATO ne samo “zastareo”
nego i da glavninu tereta svaljuje na leđa američkih poreskih obveznika.
Saveznicima je u Briselu zamerio što ne izdvajaju dogovorena dva odsto BDP-a za
odbranu, ne uvažavajući njihova tekuća povećavanja ulaganja, niti perspektivu
da rečeni postotak treba da se dostigne do 2024. godine.
Pravdajući zahteve za ubrzavanje ulaganja u vojsku, Tramp je
rekao da NATO treba da se usredsredi na borbu protiv terorizma, kontrolu
imigracionih kretanja, kao i na “pretnje iz Rusije” i na “istočne i južne
granice” Pakta. Srbija je, da se podsetimo, na obe naznačene međe, doduše
relativno, više u vidu susedskog sendviča.
Tramp je takođe prigovorio Nemačkoj da je “vrlo loša” (jer
je “previše” njenih automobila u SAD) i založio se za trgovinsko i bilansno
uravnotežavanje. Ostao je usamljen (1:6) kad je uskratio potpis dokumentu Grupe
7 za smanjivanje zagađivanja vazduha, da bi razmislio do “sledeće nedelje”. A
izostavio je i pominjanje člana 5 temeljnog akta NATO koji obavezuje na
zajedničku odbranu napadnute članice.
Kancelarkinom iskoraku je mestimično pridat značaj
nagoveštaja spremnosti Nemačke da, u ortakluku s Francuskom, preuzme lidersku
ulogu u oblikovanju prilika na Starom kontinentu. Zvuči kao svojevrsni preokret
iz bar dva razloga. Prvo, dosad je, bar formalno, Berlin odbijao (ponude sa
raznih strana) da se lati takvog rukovođenja. Destimulisala su ga kako neugodna
istorijska podsećanja, tako i procena da bi se povećala njegova odgovornost za
rešavanje nesklada u EU, koji se delimično i njemu pripisuju. Drugo, u
nedostatku jasnog vođstva, prilično se uobičajilo da se slede strateške
smernice Vašingtona, pa veliki rizik na sebe preuzima svako ko bi poveo kolo
protiv takve prakse.
Ali, šta preostaje za EU nego da trasira sebi novi put i
postavi nove vodilje, u situaciji kad joj je manevarski prostor sve manji, kad
joj bezbednosnu podršku relativizuje Amerika, kad iz kontinentalne zajednice
istupa Britanija, kad se pojačava pritisak Rusije i kad se povećava poslovni
upliv Kine? Svima njima može da parira EU kad bi bila jedinstvena, kao što
nije, i kad bi se odrekla sistema vrednosti, na čemu, direktno ili posredno,
insistiraju ostale pomenute sile, a što njena glavnina neće.
Povodom iskoraka Merkelove odmah su se rasplele priče da se
zapadni savez raspada, da bi SAD i EU mogle međusobno da zarate, da bi Rusija
mogla da zameni ulogu SAD u Evropi i još koješta. Sada ništa od toga, rekao bih
i složio se s komentatorkom Gardijana koja sluti da bi najpozitivniji ishod
Trampove turneje mogao da bude jačanje još manjkavog jedinstva u EU, od čijih
vrednosti prilično odudaraju potezi američkog predsednika.
Autorki se čak čini da je trampologija postala nova naučna
disciplina u Evropi, slična kremljologiji, koja proučava poteze Moskve. Pa
zaključuje da isto onako kako je sovjetska pretnja naterala Evropljane da se
okupe oko zajedničkog interesa, sada bi slično i Trampova nametanja, nezavisno
od njegove volje, mogla da doprinesu da se EU efikasnije
objedini. Slažem se. Tačnije, nadam se.
Novi magazin br. 318, 1. jun 2017.
Comments
Post a Comment