Kancelarkin iskorak

Piše: Momčilo Pantelić

O prvom izlasku Donalda Trampa izvan Amerike u svojstvu šefa Bele kuće pričaće se po svetu poduže, ali mahom ne zbog njegovih referisanja već zbog komentara nemačke kancelarke Angele Merkel. Izrekla je nekoliko upozorenja koja su međunarodnu javnost uzbudila čak više i od simbolike njegova dva “govora rukama” – kad je odgurnuo crnogorskog premijera da bi stupanjem u prvi red kolone zvaničnika pokazao “gde je kome mesto”, ali i kada ga je francuski predsednik naterao da prvi odustane od čvrstog stezanja šaka, u kojem drugi obično zadovoljavaju Trampovu potrebu da mu se prizna da je jači.
I u kancelarkinom polemičnom nastupu naglašen je značaj ruku. EU mora svoju sudbinu da uzme u svoje ruke, uzviknula je na predizbornom skupu u Minhenu, neposredno posle samita NATO u Briselu i Grupe 7 na Siciliji, na kojima se ponovila nesloga zapadnih sila. Prošlo je vreme u kojem smo mogli da u potpunosti računamo na SAD i Britaniju, obrazložila je, uz napomenu da su važni dobri odnosi sa obe te sile, kao i “sa susedima, uključujući Rusiju i druge”. I dodala: “Ali mi treba da se borimo za sopstvenu budućnost, kao Evropljani, za našu sudbinu.”
Ove njene poruke doživljene su kao “senzacija” iako poznavaoci već poduže govore da sa Bregzitom i evroskeptičnim Trampom odnosi među zapadnim saveznicima zapadaju u fazu preračunavanja i promena, možda najvećih posle starta Evropske unije. Bivalo je, doduše, raskola na Zapadu i ranije.
Na primer, Nemačka i Francuska su bile protiv američke invazije (neosnovane, kako se ispostavilo) na Irak. Zbog otpora Vašingtonu ondašnji šef Pentagona nazvao ih je “starom (prevaziđenom) Evropom”, hvaleći podršku “nove Evrope” (preorijentisanih nekadašnjih sovjetskih satelita). Baraku Obami je zamerano da je prioritet američke politike preusmerio sa Atlantika na Pacifik.
Vrhunac neslaganja ipak predstavlja kurs sadašnjeg šefa Bele kuće, koji se nije libio da kaže kako EU treba rastočiti i da je NATO ne samo “zastareo” nego i da glavninu tereta svaljuje na leđa američkih poreskih obveznika. Saveznicima je u Briselu zamerio što ne izdvajaju dogovorena dva odsto BDP-a za odbranu, ne uvažavajući njihova tekuća povećavanja ulaganja, niti perspektivu da rečeni postotak treba da se dostigne do 2024. godine.
Pravdajući zahteve za ubrzavanje ulaganja u vojsku, Tramp je rekao da NATO treba da se usredsredi na borbu protiv terorizma, kontrolu imigracionih kretanja, kao i na “pretnje iz Rusije” i na “istočne i južne granice” Pakta. Srbija je, da se podsetimo, na obe naznačene međe, doduše relativno, više u vidu susedskog sendviča.
Tramp je takođe prigovorio Nemačkoj da je “vrlo loša” (jer je “previše” njenih automobila u SAD) i založio se za trgovinsko i bilansno uravnotežavanje. Ostao je usamljen (1:6) kad je uskratio potpis dokumentu Grupe 7 za smanjivanje zagađivanja vazduha, da bi razmislio do “sledeće nedelje”. A izostavio je i pominjanje člana 5 temeljnog akta NATO koji obavezuje na zajedničku odbranu napadnute članice.
Kancelarkinom iskoraku je mestimično pridat značaj nagoveštaja spremnosti Nemačke da, u ortakluku s Francuskom, preuzme lidersku ulogu u oblikovanju prilika na Starom kontinentu. Zvuči kao svojevrsni preokret iz bar dva razloga. Prvo, dosad je, bar formalno, Berlin odbijao (ponude sa raznih strana) da se lati takvog rukovođenja. Destimulisala su ga kako neugodna istorijska podsećanja, tako i procena da bi se povećala njegova odgovornost za rešavanje nesklada u EU, koji se delimično i njemu pripisuju. Drugo, u nedostatku jasnog vođstva, prilično se uobičajilo da se slede strateške smernice Vašingtona, pa veliki rizik na sebe preuzima svako ko bi poveo kolo protiv takve prakse.
Ali, šta preostaje za EU nego da trasira sebi novi put i postavi nove vodilje, u situaciji kad joj je manevarski prostor sve manji, kad joj bezbednosnu podršku relativizuje Amerika, kad iz kontinentalne zajednice istupa Britanija, kad se pojačava pritisak Rusije i kad se povećava poslovni upliv Kine? Svima njima može da parira EU kad bi bila jedinstvena, kao što nije, i kad bi se odrekla sistema vrednosti, na čemu, direktno ili posredno, insistiraju ostale pomenute sile, a što njena glavnina neće.
Povodom iskoraka Merkelove odmah su se rasplele priče da se zapadni savez raspada, da bi SAD i EU mogle međusobno da zarate, da bi Rusija mogla da zameni ulogu SAD u Evropi i još koješta. Sada ništa od toga, rekao bih i složio se s komentatorkom Gardijana koja sluti da bi najpozitivniji ishod Trampove turneje mogao da bude jačanje još manjkavog jedinstva u EU, od čijih vrednosti prilično odudaraju potezi američkog predsednika.
Autorki se čak čini da je trampologija postala nova naučna disciplina u Evropi, slična kremljologiji, koja proučava poteze Moskve. Pa zaključuje da isto onako kako je sovjetska pretnja naterala Evropljane da se okupe oko zajedničkog interesa, sada bi slično i Trampova nametanja, nezavisno od njegove volje, mogla da doprinesu da se EU efikasnije objedini. Slažem se. Tačnije, nadam se.


 Novi magazin br. 318, 1. jun 2017.


Comments

Popular posts from this blog

O fašističkom stanju duha

Karikature od naših života

Izborne krađe i politički kupleraj