Humanost kampanjska, korupcija sistemska

Ogled Mirko Demić
”Dete, naročito darovito, najpre se i nogama i rukama branilo jer mu se u krvi nalazi prirodna ljubav prema životu. To je prvi razlog za odvratnost škole. Kasnije otkriva da tehnika vaspitanja nije uspela da kompromituje život nego upravo obrnuto, vaspitanje se potpuno kompromitovalo u odnosu na život.”
Bela Hamvaš


Nema tome ni mesec dana otkako sam slušao usputnu ispovest jednog maturanta koji se školuje u gradu nadomak Beograda. Ogorčen je i zgađen nad svetom takozvanih odraslih, dakle – ovim kojem i sami pripadamo. Slušao sam detetovo gađenje i sleganje ramenima, ne nalazeći mu ni reči utehe, kao ni snage za poslovično relativizovanje i razblaživanje svake gorke pilule koja nam se svakodnevno nudi.
Taj maturant je, zajedno s većim delom svog odeljenja, odlučio da se odrekne troškova za maturalnu zabavu u korist lečenja jednog teško obolelog profesora. I, umesto da naiđu na bar prećutno razumevanje nastavničkog osoblja, ovi gimnazijalci su doživeli salve prekora svog razrednog starešine, koji je u tom činu video izostanak svog bednog tala i mala, već podrazumevanog u takvim prilikama.
Kombinacijom ucena i ubeđivanja razredni starešina je uspeo da slomi dobar deo odeljenja, ali ne i nekoliko učenika koji su čvrsto ostali na pozicijama da novac namenjen maturalnoj zabavi treba preusmeriti za lečenje obolelog profesora.
Dabome, veći deo razreda podlegao je pritiscima, dok će manji ostati kod kuće. Nove obaveze će ubrzo prekriti i potisnuti u zaborav ovaj incident, ali će u ovih nekoliko mladih ljudi ostati bar deo prezira spram sveta odraslih, došao kao reakcija na nemilosrdnost koja im je priređena već na pragu zrelosti.
Međutim, ni sami ne znajući, tih nekoliko mladih ljudi položilo je maturski ispit s najvišom ocenom, onom koja se ne izražava brojkama već opisno. Usput su naprasno odrasli i za koplje prerasli svoje profesore. O razrednom starešini ne treba trošiti ni reči. Sve ovo neće uticati da utuli gađenje koje se pojavilo u njihovim srcima, i to gađenje će ih pratiti kroz ceo život.
Iz dana u dan slušamo već izanđalu pesmicu o mladim naraštajima koje ništa ne interesuje, ništa ne znaju i ne žele da znaju, koji nisu dostojni svog vremena i koji nimalo ne liče na svet njihovih roditelja i njihovih baka i deka. Ta opšta mesta starijih generacija neizostavno će da naslede i njihova deca i unuci, a koja će im takođe, kad dođe vreme, tu ogavnu štafetu uturiti u ruke i prisiliti ih da deklamuju odavno mrtve konstatacije.
Nama ostaje samo da slutimo šta je taj – naizgled nevažan – događaj učinio od tih mladih ljudi. I oni će, u zavisnosti od svoje mentalne konstitucije, nastaviti da gaje pobunu i negaciju spram svega što se lažno predstavlja kao sistem i želeti što pre da pobegnu iz takvog mehanizma, dok će drugi uvideti da se protiv sile ne može boriti, te će instinktivno, nošeni nagonom za održanjem, sagnuti glavu pred vladajućim uzusima i pristati da budu ono protiv čega su se instinktivno pobunili u mladosti i na pragu sazrevanja, rukovođeni iskonskom detinjom logikom i osećanjem dužnosti da se svakom ugroženom biću pomogne.
Drugi događaj se takođe tiče jednog deteta, teško obolelog, čije je spas iziskivao lečenje u inostranstvu koje košta toliko mnogo novaca da ga retko ko može obezbediti.
Usledila je munjevita kampanja. Čitava Srbija i region čuli su za ovaj slučaj i krenule su akcije sa svih strana i na različite načine. Od dežurnih mudraca već prokazane, društvene mreže odigrale su veliku ulogu. Za samo nekoliko dana skupljena je enormna suma novca neophodnog za početak lečenja. Uključili su se mnogi, čak i oni koji ni sami nemaju dovoljno. Napor takvih ljudi bio je potresan. Skupljalo se po školama, firmama, na ulici, priređivane su kulturne i sportske manifestacije, uplaćivalo se preko SMS-ova, suma se vrtoglavo približavala zadatoj sumi. Novac je stizao sa svih meridijana.
Uživo se pratilo “stanje na semaforu” o uplatama. Na sve strane slani su apeli, molbe, podsećanja... Uključile su se i javne ličnosti. Većina nas je tih nekoliko dana živela u posebnom stanju iščekivanja i nade. Bila je to široka i dotad nezapamćena mobilizacija humanosti i ljudskosti. Mnogi su već konstatovali da smo tih nekoliko dana postali za stepen bolji ljudi. Pokazalo se da nas nesreće i očaj neizostavno ne čine lošima već umeju i da nas – oljuđuju.
Za trenutak smo zaboravili na nepostojanje sistema koji podrazumeva fondove solidarnosti, zaboravili smo na svoj poslovični cinizam i vajkanje nad zlim udesom; potisnuli smo, takođe, i sumnjičavost spram javnih kampanja svih vrsta jer smo varani već toliko puta i sa različitim argumentacijama.
Zaigrali smo na sve ili ništa, i pobedili – najpre sebe, a onda i učmalost kojoj smo se prepustili i koju produbljujemo svojim prepuštanjem.
Inat je (pre)ostao jedino gorivo kojim se još pokreće ovaj naš odavno izanđao “društveni mehanizam”.
Ali, posle svega, nakon oba ova primera, javio se snažan osećaj stida koji ne može da otkloni nijedno opravdanje i ma koji napabirčeni izgovor. Ne samo pred sobom već upravo pred tom decom, kako zdravom tako i bolesnom, kao i pred onima koja tek imaju da se rode i koja će nam suditi, ma koliko “sistem” bude pokušavao da ih korumpira.

Verujem da će se neki od njih i tome odupreti, takođe – u inat. I pri tom suđenju prema nama neće imati milosti. Jer je i ne zaslužujemo!

Novi magazin br. 317, 25. maj 2017.

Comments

Popular posts from this blog

O fašističkom stanju duha

Karikature od naših života

Izborne krađe i politički kupleraj