Humanost kampanjska, korupcija sistemska
Ogled
Mirko Demić
”Dete,
naročito darovito, najpre se i nogama i rukama branilo jer mu se u krvi nalazi
prirodna ljubav prema životu. To je prvi razlog za odvratnost škole. Kasnije
otkriva da tehnika vaspitanja nije uspela da kompromituje život nego upravo
obrnuto, vaspitanje se potpuno kompromitovalo u odnosu na život.”
Bela Hamvaš
Bela Hamvaš
Nema tome ni mesec dana otkako sam slušao usputnu ispovest
jednog maturanta koji se školuje u gradu nadomak Beograda. Ogorčen je i zgađen nad
svetom takozvanih odraslih, dakle – ovim kojem i sami pripadamo. Slušao sam
detetovo gađenje i sleganje ramenima, ne nalazeći mu ni reči utehe, kao ni snage
za poslovično relativizovanje i razblaživanje svake gorke pilule koja nam se
svakodnevno nudi.
Taj maturant je, zajedno s većim delom svog odeljenja,
odlučio da se odrekne troškova za maturalnu zabavu u korist lečenja jednog teško
obolelog profesora. I, umesto da naiđu na bar prećutno razumevanje nastavničkog
osoblja, ovi gimnazijalci su doživeli salve prekora svog razrednog starešine,
koji je u tom činu video izostanak svog bednog tala i mala, već podrazumevanog
u takvim prilikama.
Kombinacijom ucena i ubeđivanja razredni starešina je uspeo
da slomi dobar deo odeljenja, ali ne i nekoliko učenika koji su čvrsto ostali
na pozicijama da novac namenjen maturalnoj zabavi treba preusmeriti za lečenje
obolelog profesora.
Dabome, veći deo razreda podlegao je pritiscima, dok će
manji ostati kod kuće. Nove obaveze će ubrzo prekriti i potisnuti u zaborav ovaj
incident, ali će u ovih nekoliko mladih ljudi ostati bar deo prezira spram
sveta odraslih, došao kao reakcija na nemilosrdnost koja im je priređena već na
pragu zrelosti.
Međutim, ni sami ne znajući, tih nekoliko mladih ljudi
položilo je maturski ispit s najvišom ocenom, onom koja se ne izražava brojkama
već opisno. Usput su naprasno odrasli i za koplje prerasli svoje profesore. O
razrednom starešini ne treba trošiti ni reči. Sve ovo neće uticati da utuli
gađenje koje se pojavilo u njihovim srcima, i to gađenje će ih pratiti kroz ceo
život.
Iz dana u dan slušamo već izanđalu pesmicu o mladim
naraštajima koje ništa ne interesuje, ništa ne znaju i ne žele da znaju, koji
nisu dostojni svog vremena i koji nimalo ne liče na svet njihovih roditelja i
njihovih baka i deka. Ta opšta mesta starijih generacija neizostavno će da
naslede i njihova deca i unuci, a koja će im takođe, kad dođe vreme, tu ogavnu
štafetu uturiti u ruke i prisiliti ih da deklamuju odavno mrtve konstatacije.
Nama ostaje samo da slutimo šta je taj – naizgled nevažan – događaj
učinio od tih mladih ljudi. I oni će, u zavisnosti od svoje mentalne
konstitucije, nastaviti da gaje pobunu i negaciju spram svega što se lažno
predstavlja kao sistem i želeti što pre da pobegnu iz takvog mehanizma, dok će
drugi uvideti da se protiv sile ne može boriti, te će instinktivno, nošeni
nagonom za održanjem, sagnuti glavu pred vladajućim uzusima i pristati da budu
ono protiv čega su se instinktivno pobunili u mladosti i na pragu sazrevanja, rukovođeni
iskonskom detinjom logikom i osećanjem dužnosti da se svakom ugroženom biću
pomogne.
Drugi događaj se takođe tiče jednog deteta, teško obolelog,
čije je spas iziskivao lečenje u inostranstvu koje košta toliko mnogo novaca da
ga retko ko može obezbediti.
Usledila je munjevita kampanja. Čitava Srbija i region čuli
su za ovaj slučaj i krenule su akcije sa svih strana i na različite načine. Od
dežurnih mudraca već prokazane, društvene mreže odigrale su veliku ulogu. Za
samo nekoliko dana skupljena je enormna suma novca neophodnog za početak
lečenja. Uključili su se mnogi, čak i oni koji ni sami nemaju dovoljno. Napor
takvih ljudi bio je potresan. Skupljalo se po školama, firmama, na ulici, priređivane
su kulturne i sportske manifestacije, uplaćivalo se preko SMS-ova, suma se
vrtoglavo približavala zadatoj sumi. Novac je stizao sa svih meridijana.
Uživo se pratilo “stanje na semaforu” o uplatama. Na sve
strane slani su apeli, molbe, podsećanja... Uključile su se i javne ličnosti. Većina
nas je tih nekoliko dana živela u posebnom stanju iščekivanja i nade. Bila je
to široka i dotad nezapamćena mobilizacija humanosti i ljudskosti. Mnogi su već
konstatovali da smo tih nekoliko dana postali za stepen bolji ljudi. Pokazalo
se da nas nesreće i očaj neizostavno ne čine lošima već umeju i da nas – oljuđuju.
Za trenutak smo zaboravili na nepostojanje sistema koji
podrazumeva fondove solidarnosti, zaboravili smo na svoj poslovični cinizam i
vajkanje nad zlim udesom; potisnuli smo, takođe, i sumnjičavost spram javnih kampanja
svih vrsta jer smo varani već toliko puta i sa različitim argumentacijama.
Zaigrali smo na sve ili ništa, i pobedili – najpre sebe, a
onda i učmalost kojoj smo se prepustili i koju produbljujemo svojim
prepuštanjem.
Inat je (pre)ostao jedino gorivo kojim se još pokreće ovaj
naš odavno izanđao “društveni mehanizam”.
Ali, posle svega, nakon oba ova primera, javio se snažan
osećaj stida koji ne može da otkloni nijedno opravdanje i ma koji napabirčeni
izgovor. Ne samo pred sobom već upravo pred tom decom, kako zdravom tako i
bolesnom, kao i pred onima koja tek imaju da se rode i koja će nam suditi, ma
koliko “sistem” bude pokušavao da ih korumpira.
Verujem da će se neki od njih i tome odupreti, takođe – u
inat. I pri tom suđenju prema nama neće imati milosti. Jer je i ne zaslužujemo!
Novi magazin br. 317, 25. maj 2017.
Comments
Post a Comment