Sve delikatnije balansiranje
Piše:
Momčilo Pantelić
Američko raketiranje sirijske
vazduhoplovne vojne baze koju koriste i Rusi uzrujalo je svet, a možda
ponajviše ovdašnje obožavaoce Vladimira Putina i Donalda Trampa. Mogli su,
takoreći, ruku u vatru da stave da će lideri Rusije i SAD postati dvojac koji
će prekomponovati globalne odnose, toliko da ćemo se i mi nekako ovajditi, kad
ono – nagovešteno partnerstvo zastrani u ljuto rivalstvo, i to oko sudbine
sirijskog vođe Bašara el Asada, takođe omiljenog među pomenutim obožavaocima
kormilara Kremlja i Bele kuće.
Pred novim velikim iskušenjem našlo se
i rukovodstvo Srbije. Uz balansiranje između Zapada i Moskve, već otežano
povodom ruske aneksije dela Ukrajine, sada treba da balansira i povodom
Trampovog bombardovanja dela Sirije pod Putinovim plaštom, a koje je dobilo
podršku lidera EU ka čijem članstvu službeno težimo.
Ni opšta perspektiva nije jasna.
Novonastala situacija pogoduje katastrofičarskim viđenjima. Ruski premijer
Dmitrij Medvedev je ocenio da je bombardovanjem Sirije Amerika zakoračila do “ivice
vojnog sukoba” s njegovom zemljom, dok Sputnjik u analizi berzanskih kretanja
naglašava da “zlato predviđa skori početak rata”.
Ujedno šef diplomatije SAD Reks
Tilerson posredno nagoveštava da bi slične akcije Amerika mogla da izvede
protiv “svih koji, bilo gde u svetu, čine zločine protiv nevinih ljudi” (a
takvih je, zna se, takoreći svukuda). Specijalista londonskog Gardijana
upozorava i da Tramp već pojačava ratna dejstva (po “proširenom” Bliskom istoku”)
što je kurs koji bi svet mogao da dovede i do “katastrofalnih sudara”. A
ekspert njujorškog Saveta za spoljne odnose je izračunao da je pod novim šefom
Bele kuće prošlog meseca u antiterorističkim operacijama izvedeno prosečno 1,8
napada dronovima dnevno, što je tri puta više nego u vreme predsednika Baraka
Obame.
Usuđujem se da se ne složim s
katastrofičarima, bar ne onima koji propovedaju “smak sveta”. Ne čine mi se
realnim predviđanja direktnih sukoba među velikim silama: niti Amerika – Rusija
oko Sirije itd, niti Amerika – Kina oko razgraničavanja u Južnokineskom moru i
reagovanja na istrajne nuklearne izazove Severne Koreje.
Iako se u ovom trouglu redefiniše
globalni poredak, mali su izgledi da bi velike sile odustale od stare prakse da
međusobna nadgornjavanja namiruju preko leđa malih zemalja, posebno onih koje
ne znaju šta će same sa sobom i na koju bi stranu. Ratova će, dakle, biti ali,
mislim, ne i onih koji bi – osim, nažalost neizbežnih, regionalnih humanitarnih
– izazvali globalne strateške katastrofe.
Ipak, nesigurnosti su toliko povećane
da relativizuju prognoze. Pre svega zbog trampizma, kursa u spoljnoj politici
Amerike za koju tamošnji ugledni globalista Farid Zakarija na CNN-u kaže da se
menja pri takoreći svakoj (ne)prilici, bez pažljive procene situacije i
određivanja dugoročnog kursa, s liderom koji u svoje vrline ubraja
nepredvidljivost, iako se po svetu ona doživljava kao mana zvana nedoslednost,
blago rečeno.
Tramp je, pokazalo se, prebrzo hvaljen
kao lider koji munjevito ispunjava izborna obećanja. Odgovarao je Obamu od
dubljeg uplitanja u Siriju, da bi se kao predsednik direktno upleo u tamošnji
front. Govorio je i da će s njim na čelu Amerika prvashodno brinuti o svojim
problemima, da bi veću odlučnost pokazao u spoljnoj oružanoj intervenciji,
premijernoj protiv režima Bašara el Asada.
Takođe, dok je poduže razmenjivao
komplimente s Vladimirom Putinom i priprećivao Kini, dao je dovoljno povoda da
se pomisli kako je on “obrnuti Ričard Nikson”, koji se povezivao s Pekingom da
bi oslabio Moskvu. Od pre nekoliko dana Tramp je pak zaoštrio prema Putinu, a
ublažio prema kineskom predsedniku Si Đinpingu, koga je ugostio na Floridi, uz
pevušenje svoje unuke na jeziku gosta, takoreći istovremeno sa izdavanjem
naredbe da se sa 59 krstarećih raketa raspali po sirijskoj bazi i razljuti
Moskva, koja zamišlja da baš s Pekingom ospori opstajuću američku dominaciju.
Želim da verujem da je udar po Siriji
bio izolovani akt, ali mi se čini i kao najava mogućnog šireg vojnog
angažovanja Amerike u svetu. Šire su već i te kako, na različite načine,
angažovane i Rusija i Kina, pa će odnosi u tom trojstvu ponajviše uticati na
ukupnu situaciju u svetu – ka stabilizaciji usredsređivanjem na zajedničke
ciljeve ili ka destabilizaciji ako nastave da insistiraju na razlikama i
razgraničavanjima interesnih sfera.
Mogla bi da ohrabre preovlađujuća
objašnjenja u analizama da je Tramp bombardovao cilj u Siriji samo da bi
popravio loš rejting među sunarodnicima i relativizovao optužbe da je gajio
previše bliske veze s Rusijom. Rejting je, sudeći prema anketama, popravio, ali
se istraga o spornim vezama nastavlja sve dok ih on možda ne razveje još nekim
zaoštravanjem s Moskvom.
Nadam se da će poseta Tilersona Moskvi
(pre koje je ovaj tekst otišao u štampu) dovesti do zaključka da dve sile imaju
preča zajednička posla nego da se međusobno konfrontiraju. Slutim, međutim, da
će među poljima nesaglasnosti ostati Balkan, kako su mogli da se tumače i akcenti
američkog senatora Džona Mekejna prilikom posete Beogradu.
Bude li tako, balansiranje će ovde biti
još delikatniji posao nego dosad. I to ne samo spolja nego i iznutra.
Novi magazin br. 311, 13. april 2017.
Comments
Post a Comment