Preterana predvidljivost

Piše: Momčilo Pantelić

E pa Srbija učvršćuje svoje mesto na listi malobrojnih zemalja u kojima rezultat političkih izbora nije izazov za kladioničare. Ne mame ih jer ne mogu da se ovajde pošto je “svima unapred poznat” pobednik.
U tom pogledu postali smo ono što nam se u drugim oblastima života ne dešava – vrlo predvidljivi. Čak preterano predvidljivi.
Već treći put u poslednje tri godine na ovdašnjim serijama izbora nema iznenađenja. Ono se prvi i poslednji put, dosad u ovom veku, dogodilo 2012. kada se formirala sadašnja vlast, čiji se lideri napinju da u “svekoliko, neprihvatljivo, negativno, nasleđe” prethodnika, uvrste i mogućnost za prelazak kormila države u ruke rivalima.
Opet kao da odudaramo od glavnog toka. Kad se svet posle pada Berlinskog zida stabilizovao, ovde je carevala destabilizacija; kad se Evropa integrisala, SFRJ se rastakala; a sada dok se ceo svet, pa i naš region, prilično tumbaju, mi službeno “stojimo postojano, kano klisurine”, zvanično neutralni između sila koje u nama i oko nas istrajno vide svoje “nedovršene poslove”…
Svet je, da se podsetimo, poslednjih godina iznenadio sijaset drama i strateških preokreta, čiji su povodi bila i nadmetanja za (pre)vlast, unutrašnju i spoljnu. Multipolarnost je, naročito usponom Kine, smenila unipolarnost (SAD) bez da poboljša stanje u međunarodnim odnosima; terorizam je uzdrmao i najveće sile, ali ni njihovo sadejstvo nije uspelo da ga suzbije; praktično je razmontiran niz država, od Libije preko Sirije i Iraka do Avganistana.
Ujedno, ekonomska, a potom i izbeglička kriza produbile su nesklade unutar Evropske unije, koja stoga planira razvrstavanje u “više brzina”, a Rusija je anektirala Krim i osporila ukupno uređenje Ukrajine i sa Amerikom se i dalje vojno nadmeće u Siriji. A dok svet očekuje da iz razmene komplimenta između Donalda Trampa i Vladimira Putina proiziđe bar neki nagoveštaj boljih dana, oni povećavaju arsenale i zasad se najviše slažu sa onim s čim se veći deo stručnog sveta ne slaže jer je uveren, za razliku od tog dvojca, da nekontrolisane ljudske aktivnosti bitno doprinose klimatskim lomovima koji izazivaju stradanja, čak veća nego oružani sukobi, kao i da nije podesno repriziranje podela na interesne sfere, koje se već naziru.
U tako složenim okolnostima nije lako biti lokalno jednostavan. Meni je naročito privukla pažnju opšta pohvala našoj vlasti što je dobila posrednu, kalendarsku, izbornu potporu od Angele Merkel i izričitu podršku Putina.
Te predusretljivosti su, uz posetu odlazećeg predsednika Tomislava Nikolića Kini, u javnosti većma promovisane ne kao potvrda ispravnosti ovdašnjeg spoljnopolitičkog kursa “pomoz' bože na sve tri strane” nego kao sinhronizovano isticanje važnosti spoljnih uticaja – kakvima se pridikuje kad dolaze iz Brisela i Vašingtona – na ishode naših prepucavanja. Kao da se u vidu ovde ima mogućna nova transverzala Berlin – Moskva – Peking kao perspektivna alternativa atlantskoj zajednici, iako tako nešto nije na vidiku.
Ovim trima prestonicama odavde se nesputano šalju samo pohvale. Prvoj, što nam je vodilja u integracijama. Drugoj, što se protivi našoj teritorijalnoj dezintegraciji. Trećoj, što nam postaje važan investitor.
Briselu i Vašingtonu se, bar u nekim vodećim medijima, mahom upućuju zamerke za to što nedovoljno razumeju našu izuzetnost. Stvari idu dotle da bi nedovoljno obavešteni posmatrači mogli da izveste da su najveći opozicionari državnom kursu upravo mediji koji važe za “režimske” jer ga oni neprestano kritikuju.
Takav fenomen, rekao bih, nigde nije zabeležen: da budeš protiv kursa čije lidere podržavaš. Možda bi objašnjenje moglo da se potraži u potrebi vlasti da pokaže stranim partnerima kako ona ovde mora da savladava velike prepreke kako bi ostvarivala tamo dogovorene strateške ciljeve.
Vratimo se, na kraju, početku – ovdašnjoj izbornoj izuzetnosti. Za razliku od okoline, gde lelujanja između Zapada i Rusije izazivaju drame, pa i promene ili suspendovanje vlasti, sadašnje rukovodstvo Srbije uverava da ta klackalica radi za naše dobro i da će ga ono koristiti tako što će spoljnopolitičkim kontinuitetom podstaći unutrašnji diskontinuitet.
Ili, pojednostavljeno, da će preuzimanjem proevropske politike prethodnika dotične proglasiti za nesposobnjakoviće, a sebe za efikasne ostvarivače ciljeva protiv kojih su donedavno odlučno bili baš oni. Ishod prošlonedeljnih izbora potvrđuje da u tom naumu zasad profitiraju.
Nije, međutim, vreme za rastezanje vlasti i koncepata. Jeste da Putin, po svemu sudeći, može da vlada koliko god hoće i da Merkelova može da osvoji četvrti premijerski mandat, ali su oni izuzeci, kao i crnogorski rekorder.
Vreme je osetnih preokreta. Kakve su načinili Tramp u SAD, Ostrvljani Bregzitom i kakav najavljuje Emanuel Makron, na čelu novoosnovane stranke, na predstojećim izborima za predsednika Francuske.
Ovde je prethodno neophodno i za održavanje i za promenu vlasti – veće angažovanje glasača. Nije dobro kad se stalno ponavlja da je više onih koji su glas zadržali za sebe, izvan birališta, nego onih koji su izglasali vladara. Legalnosti manjka poželjna doza legitimiteta.

Novi magazin br. 310, 6. april 2017.

Comments

Popular posts from this blog

O fašističkom stanju duha

Karikature od naših života

Izborne krađe i politički kupleraj