Preterana predvidljivost
Piše: Momčilo
Pantelić
E pa Srbija učvršćuje svoje mesto na
listi malobrojnih zemalja u kojima rezultat političkih izbora nije izazov za
kladioničare. Ne mame ih jer ne mogu da se ovajde pošto je “svima unapred
poznat” pobednik.
U tom pogledu postali smo ono što nam
se u drugim oblastima života ne dešava – vrlo predvidljivi. Čak preterano
predvidljivi.
Već treći put u poslednje tri godine na
ovdašnjim serijama izbora nema iznenađenja. Ono se prvi i poslednji put, dosad
u ovom veku, dogodilo 2012. kada se formirala sadašnja vlast, čiji se lideri
napinju da u “svekoliko, neprihvatljivo, negativno, nasleđe” prethodnika,
uvrste i mogućnost za prelazak kormila države u ruke rivalima.
Opet kao da odudaramo od glavnog toka.
Kad se svet posle pada Berlinskog zida stabilizovao, ovde je carevala
destabilizacija; kad se Evropa integrisala, SFRJ se rastakala; a sada dok se
ceo svet, pa i naš region, prilično tumbaju, mi službeno “stojimo postojano,
kano klisurine”, zvanično neutralni između sila koje u nama i oko nas istrajno
vide svoje “nedovršene poslove”…
Svet je, da se podsetimo, poslednjih
godina iznenadio sijaset drama i strateških preokreta, čiji su povodi bila i
nadmetanja za (pre)vlast, unutrašnju i spoljnu. Multipolarnost je, naročito
usponom Kine, smenila unipolarnost (SAD) bez da poboljša stanje u međunarodnim
odnosima; terorizam je uzdrmao i najveće sile, ali ni njihovo sadejstvo nije
uspelo da ga suzbije; praktično je razmontiran niz država, od Libije preko
Sirije i Iraka do Avganistana.
Ujedno, ekonomska, a potom i izbeglička
kriza produbile su nesklade unutar Evropske unije, koja stoga planira
razvrstavanje u “više brzina”, a Rusija je anektirala Krim i osporila ukupno
uređenje Ukrajine i sa Amerikom se i dalje vojno nadmeće u Siriji. A dok svet
očekuje da iz razmene komplimenta između Donalda Trampa i Vladimira Putina
proiziđe bar neki nagoveštaj boljih dana, oni povećavaju arsenale i zasad se
najviše slažu sa onim s čim se veći deo stručnog sveta ne slaže jer je uveren,
za razliku od tog dvojca, da nekontrolisane ljudske aktivnosti bitno doprinose
klimatskim lomovima koji izazivaju stradanja, čak veća nego oružani sukobi, kao
i da nije podesno repriziranje podela na interesne sfere, koje se već naziru.
U tako složenim okolnostima nije lako
biti lokalno jednostavan. Meni je naročito privukla pažnju opšta pohvala našoj
vlasti što je dobila posrednu, kalendarsku, izbornu potporu od Angele Merkel i
izričitu podršku Putina.
Te predusretljivosti su, uz posetu
odlazećeg predsednika Tomislava Nikolića Kini, u javnosti većma promovisane ne
kao potvrda ispravnosti ovdašnjeg spoljnopolitičkog kursa “pomoz' bože na sve
tri strane” nego kao sinhronizovano isticanje važnosti spoljnih uticaja – kakvima
se pridikuje kad dolaze iz Brisela i Vašingtona – na ishode naših prepucavanja.
Kao da se u vidu ovde ima mogućna nova transverzala Berlin – Moskva – Peking
kao perspektivna alternativa atlantskoj zajednici, iako tako nešto nije na
vidiku.
Ovim trima prestonicama odavde se nesputano
šalju samo pohvale. Prvoj, što nam je vodilja u integracijama. Drugoj, što se
protivi našoj teritorijalnoj dezintegraciji. Trećoj, što nam postaje važan
investitor.
Briselu i Vašingtonu se, bar u nekim
vodećim medijima, mahom upućuju zamerke za to što nedovoljno razumeju našu
izuzetnost. Stvari idu dotle da bi nedovoljno obavešteni posmatrači mogli da
izveste da su najveći opozicionari državnom kursu upravo mediji koji važe za “režimske”
jer ga oni neprestano kritikuju.
Takav fenomen, rekao bih, nigde nije
zabeležen: da budeš protiv kursa čije lidere podržavaš. Možda bi objašnjenje
moglo da se potraži u potrebi vlasti da pokaže stranim partnerima kako ona ovde
mora da savladava velike prepreke kako bi ostvarivala tamo dogovorene strateške
ciljeve.
Vratimo se, na kraju, početku –
ovdašnjoj izbornoj izuzetnosti. Za razliku od okoline, gde lelujanja između
Zapada i Rusije izazivaju drame, pa i promene ili suspendovanje vlasti,
sadašnje rukovodstvo Srbije uverava da ta klackalica radi za naše dobro i da će
ga ono koristiti tako što će spoljnopolitičkim kontinuitetom podstaći
unutrašnji diskontinuitet.
Ili, pojednostavljeno, da će
preuzimanjem proevropske politike prethodnika dotične proglasiti za
nesposobnjakoviće, a sebe za efikasne ostvarivače ciljeva protiv kojih su donedavno
odlučno bili baš oni. Ishod prošlonedeljnih izbora potvrđuje da u tom naumu
zasad profitiraju.
Nije, međutim, vreme za rastezanje
vlasti i koncepata. Jeste da Putin, po svemu sudeći, može da vlada koliko god
hoće i da Merkelova može da osvoji četvrti premijerski mandat, ali su oni
izuzeci, kao i crnogorski rekorder.
Vreme je osetnih preokreta. Kakve su
načinili Tramp u SAD, Ostrvljani Bregzitom i kakav najavljuje Emanuel Makron,
na čelu novoosnovane stranke, na predstojećim izborima za predsednika
Francuske.
Ovde je prethodno neophodno i za
održavanje i za promenu vlasti – veće angažovanje glasača. Nije dobro kad se
stalno ponavlja da je više onih koji su glas zadržali za sebe, izvan birališta,
nego onih koji su izglasali vladara. Legalnosti manjka poželjna doza
legitimiteta.
Novi magazin br. 310, 6. april 2017.
Comments
Post a Comment