Srbija 14 godina bez Narodnog muzeja

Kulturna obnova

Zgrada Narodnog muzeja u Beogradu zatvorena je za javnost 2003. godine. Od tada su menjane vlasti, ministri kulture, direktori Muzeja i projekti rekonstrukcije. Iz budžeta se tokom ovog perioda u više navrata izdvajao novac za Muzej, a samo za jedan projekat koji je kasnije odbačen isplaćeno je oko 860.000 evra 
Piše: Aleksandra Babić (CINS), Mentor: Ivana Jeremić 



Deseti maj 2016. godine bio je datum kada je bilo predviđeno da građani Srbije konačno uđu u rekonstruisane prostorije Narodnog muzeja u Beogradu. Kao i prethodna četiri puta kada je otvaranje Muzeja najavljivano, građani su ostali sa druge strane vrata.
Trinaest godina ranije, u junu 2003. godine, zatvorena je stalna postavka Narodnog muzeja, a inicijativa za njegovu obnovu pokrenuta je godinu i po dana pre toga. Od tada je promenjeno osam ministara kulture, tri direktora Muzeja i dvojica arhitekata zadužena za projekat rekonstrukcije. Na Muzeju je, u međuvremenu, obnovljena fasada, a radovi u unutrašnjosti su u toku.
Tokom posete povodom Dana Narodnog muzeja, ministar kulture i informisanja Vladan Vukosavljević je 9. maja 2017. godine najavio da će radovi biti gotovi na proleće 2018. godine, dok je kao krajnji rok za otvaranje Muzeja naveo polovinu te godine. O tačnim datumima nije želeo da govori.
Među razlozima zbog kojih je Muzej zatvoren 14 godina su: pomeranje rokova za završetak radova, odustajanje od ugovorenih projekata, promena planova za obnovu, ali i čelnih ljudi u nadležnim institucijama.
Od početka rekonstrukcije potpisan je veliki broj ugovora, a neki od njih su, prema dokumentaciji koja je dostupna Centru za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), dosezali sume od više stotina hiljada evra.
CINS se u avgustu 2016. obratio Narodnom muzeju i tražio kopije svih ugovora koji se odnose na rekonstrukciju od 2001. godine. Iz Muzeja su dostavili odgovor koji ne sadrži sve dokumente, navodeći da je jedan deo izmešten zbog radova.
Zbog toga u trenutku objavljivanja ovog teksta javnosti nije dostupna informacija koliko je novca ukupno utrošeno za obnovu Muzeja.
“Nije stvar nemanja dobre volje već je to Sizifov posao”, objašnjava Gordana Grabež, operativna direktorka Muzeja, razloge zbog kojih CINS-u nisu ustupili celokupnu dokumentaciju.
Posle žalbe, Poverenik za pristup informacijama od javnog značaja odlučio je u CINS-ovu korist, ali informacije još nisu dostavljene.
Podaci koje je Muzej dostavio pokazuju da su tokom proteklih 14 godina neki od ugovora i raskinuti, poput ugovora sa firmom Mašinoprojekt-Kopring, u vrednosti od oko 700.000 evra.
Mašinoprojekt-Kopringu je za izradu idejnog rešenja i tehničke dokumentacije, do raskida ugovora 2014. godine, bilo isplaćeno oko 490.000 evra, ali se raskidom obavezuju da vrate oko 326.000 evra. Ugovor s njima raskinut je nakon što se odustalo od projekta rekonstrukcije čiji su deo bili.
Novi ugovor, za novi projekat, s njima je potpisan 2015. godine u svrhu adaptacije i sanacije Muzeja.
Deo dokumentacije o finansiranju obnove Muzeja CINS je dobio od Uprave za trezor i Ministarstva kulture i informisanja.

SMENE VLASTI I POČETAK REKONSTRUKCIJE: Narodni muzej osnovan je 1844. godine, a u njemu su prikazivana dela Mikelanđela, Rafaela, Ticijana i drugih umetnika. Svojevremeno je važio za jedan od modernijih muzeja na Balkanu, a izlagao je radove Nadežde Petrović, Katarine Ivanović, Kamija Pisaroa, Ogista Renoara itd. Prema popisu iz 2009. godine, muzejski fond brojao je čak 400.000 predmeta.
Inicijativa za rekonstrukciju Muzeja pokrenuta je još 2001. godine, tokom Vlade Zorana Đinđića, kada je ministar kulture bio Branislav Lečić.
Naredne godine formiran je Visoki odbor za rekonstrukciju zgrade Narodnog muzeja, kojim je predsedavao Lečić. Prema njegovim rečima, tadašnji sastav ministarstva napravio je plan rekonstrukcije, osigurali su budžetska sredstva i odredili rok – od 2002. do 2008. godine.
“Promena vlasti iskomplikovala je sve to, naše namere bile su jasne, mi smo imali strateški cilj da obnovimo Narodni muzej. Zašto druge ekipe koje su se pojavile u vlasti to nisu nastavile? Zato što svi misle da oni treba da počnu otpočetka. Zašto je to tako, to je valjda pitanje mentaliteta i nedozrelosti ove nacije”, navodi Lečić.
U junu 2003. godine stalna postavka Narodnog muzeja zatvorena je zbog neadekvatnih uslova za čuvanje i izlaganje umetničkih dela. Od tada, izložbe ove institucije tek su se povremeno održavale u samom Muzeju, a češće u drugim prostorima i muzejima Srbije.
Nova vlada posle ubistva Zorana Đinđića formirana je u martu 2004. godine, a ministar kulture postaje Dragan Kojadinović.
U oktobru 2004. godine arhitekta Milan Rakočević izabran je nakon javnog poziva za glavnog arhitektu – projektanta rekonstrukcije Narodnog muzeja. Tada je s njim potpisan ugovor vredan 188.850 evra, bez PDV-a, koji je sledeće godine aneksom uvećan na 194.350 evra. Planirano je da Narodni muzej vrata otvori za svoj rođendan 10. maja 2010. godine.
Projekat Milana Rakočevića podrazumevao je da Muzej dobije dodatnih 3.000 kvadrata korisne površine, a da izložbeni prostori obuhvate 7.000 kvadratnih metara.
Ovakav muzej je, prema tvrdnji autora, trebalo da zadovoljava sve svetske standarde u načinu prezentacije kulturnih dobara.
Juna 2006. godine potpisan je još jedan ugovor sa Rakočevićem o izradi glavnog projekta i pružanju usluga glavnog i odgovornog arhitekte i projektnog tima, vredan 668.000 evra bez PDV-a. Dokumentacija Ministarstva kulture i informisanja pokazuje da je do izbora arhitekte došlo pogađanjem, bez tendera, uz saglasnost Uprave za javne nabavke.

KULTURNA DOBRA MUZEJA BEZ VLASTITOG DEPOA: Novac iz Nacionalnog investicionog plana (NIP) trebalo je da pokrije troškove rekonstrukcije od avgusta 2006. do kraja 2007. godine. Iz Vlade su najavili da će kroz NIP uložiti oko 50 miliona evra u objekte u oblasti kulture, kao i da će rekonstrukcija Narodnog muzeja biti među većim ulaganjima. Planirani izdatak za Muzej bio je nešto više od sedam miliona evra.
Za administratora projekta izabran je konzorcijum Solomko-Projman s kojim Ministarstvo kulture i Narodni muzej 2006. godine potpisuju ugovor u vrednosti od 175.345 evra bez PDV-a, čija vrednost nakon dva aneksa iznosi 284.409 evra.
Iste godine zaključen je ugovor između firme Kunsttrans i Narodnog muzeja. Beogradsko predstavništvo ove evropske firme, specijalizovane za čuvanje i transport kulturnih dobara, trebalo je da obezbedi prostor za skladištenje dobara tokom rekonstrukcije zgrade Muzeja. Kunsttrans je bio u obavezi da u narednih godinu dana obezbedi adekvatan prostor, a za koji bi Muzej plaćao mesečnu zakupninu od oko 35.000 evra.
Direktor Kunsttransa Đorđe Branković kaže da su obezbedili najbolji magacin za skladištenje umetničkih dela. Dodaje da je tokom radova na magacinu bilo manjih pomeranja rokova, isključivo iz birokratskih razloga. Ipak, nakon završetka prilagođavanja magacina potrebama Muzeja, krajem 2007. godine selidba eksponata nije počela.
Dragan Đilas, tada ministar bez portfelja u čijoj je nadležnosti bio Nacionalni investicioni plan, odbija da se nastavi plaćanje Kunsttransu i planirana selidba u depo firme koja, prema njegovim rečima, nije ispunjavala sve uslove.
Nakon prekida saradnje sa Kunsttransom, Narodni muzej je privremeno iselio deo svojih dobara u trezor Narodne banke Srbije, a drugi deo je ostao u zgradi Muzeja.
Osim što su pokrenuli sporove na domaćim sudovima, iz Kunsttransa su podneli i zahtev za arbitražu Međunarodnom centru za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu.

SANACIJA UMESTO REKONSTRUKCIJE: Inženjerska komora Srbije je 2007. godine, u okviru svojih godišnjih priznanja, nagradila glavni projekat rekonstrukcije arhitekte Rakočevića, a on je nagradu od 200.000 dinara donirao Muzeju.
Ivana Dorčić, sekretar, i Gordana Grabež, operativna direktorka Narodnog muzeja, kažu da je novac upotrebljen za rekonstrukciju. Iako navode da ne znaju napamet na šta je novac konkretno potrošen, sigurne su da su ta sredstva bila opredeljena za projekat. Prema njihovim rečima, svaka donacija koja ulazi u Narodni muzej ulazi sa određenom namenom i tako se sredstva i troše.
Narodni muzej je do sredine 2006. godine sklopio dva ugovora sa Rakočevićem, ukupne vrednosti 862.350 evra bez PDV-a. Zbog neplaćanja po jednom od ugovora Ministarstvo kulture se u novembru 2006. godine obavezalo da će preuzeti dug Muzeja prema Rakočeviću i u tu svrhu izdvojiti 493.785 evra iz NIP-a. 
Od Rakočevićevog projekta se takođe odustalo – 2010. godine.
Nebojša Bradić, ministar kulture i informisanja od jula 2008. do marta 2011. godine, kaže da su međunarodni ekspertski tim sačinjen, između ostalog, od inženjera građevine i arhitekture, te Upravni odbor Narodnog muzeja, smatrali ovaj projekat nefunkcionalnim, muzeološki nedefinisanim, nelogičnim i zato neracionalno skupim.
Bradić kaže da mu je, po dolasku na čelo Ministarstva kulture, osnovni zadatak bio da se zaustavi nepotrebno odlivanje sredstava i da raskine štetne ugovore.
Saradnica CINS-a je u više navrata bezuspešno pokušavala da stupi u kontakt sa Rakočevićem.
Nakon raspisivanja novog konkursa za idejno rešenje rekonstrukcije i dogradnje Narodnog muzeja, u novembru 2010. godine izabran je projekat Vladimira Lojanice.
U septembru 2012. godine umesto dotadašnje direktorke Tatjane Cvjetićanin, nova direktorka postaje Bojana Borić Brešković, koja je na čelu Narodnog muzeja bila i u periodu od 1996. do 2001. godine.
Ministar kulture Bratislav Petković je na konferenciji za štampu u aprilu 2013. godine izjavio da se otvaranje dela zgrade Muzeja može očekivati već u oktobru te godine. Nedugo zatim, u maju, direktorka Muzeja Bojana Borić Brešković izjavila je da se odustaje od projekta rekonstrukcije i prelazi na sanaciju i adaptaciju Muzeja.
Ivana Dorčić, sekretar u Narodnom muzeju, kaže da je projekat sanacije i adaptacije možda najrealniji za trenutak u kojem živimo “imajući u vidu da se odustajalo od projekata koji su nazivani velikim, megalomanskim, možda projektima koje u ovom trenutku nije moguće savladati, finansijski, organizaciono i tehnološki”.
Prema njenim rečima, radi se kompletna sanacija objekta, sa svom infrastrukturom i instalacijama, a ne samo šminkanje i krečenje objekta.
Posle odustajanja od rekonstrukcije, Muzej se obavezao da će Lojanici i njegovoj firmi isplatiti 36.350 evra.
Arhitekta Branislav Mitrović kaže da je, po njegovom mišljenju, bilo moguće nastaviti sa projektom Lojanice. Dodaje da je Upravni odbor Muzeja, čiji je bio član od 2009. do 2013, u želji da se situacija reši na najpovoljniji način poslao pisma ministru kulture Ivanu Tasovcu, Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću, ali odgovor nikada nisu dobili. Nakon toga, u avgustu 2013. Vlada je postavila novi Upravni odbor Muzeja.

SATOVI ODBROJALI, MUZEJ I DALJE ZATVOREN: U svom prvom ekspozeu 2014. godine, kao predsednik Vlade, Aleksandar Vučić je najavio predvidivu i konzistentnu politiku u domenu kulture.
“Obećavam da će ova vlada obnoviti Narodni muzej na Trgu Republike koji, na sramotu svih nas, stoji zatvoren skoro deceniju. Mene je stid kao roditelja da u ovoj zemlji žive deca koja nisu imala priliku da vide Narodni muzej, kulturno blago našeg naroda, njegove bogate zbirke umetničkih dela i kulturnu istoriju našeg naroda”, naveo je Vučić.
U februaru 2015. godine ministar Tasovac je aktivirao satove ispred Narodnog muzeja i Muzeja savremene umetnosti. Sat je otkucao vreme do otvaranja Narodnog muzeja koje je zakazano za 10. maj 2016. godine, a danas više ne radi.
U Muzeju navode da 10. maj nije bio rok za završetak radova već su taj datum tumačili kao pritisak na njih kako bi se radovi ubrzali.

U maju 2016. godine potpisan je ugovor sa grupom izvođača radova na restauraciji, sanaciji i adaptaciji Muzeja. Nosilac grupe izvođača je firma Koto, a ugovor je vredan osam miliona evra.

Napomena
Aleksandra Babić je polaznica CINS-ovog treninga u okviru projekta “Prove & Improve: Investigating Rule of Law in Serbia”. Tekst je proizveden u okviru granta koji finansira Evropska unija, dodeljenog u okviru Medijskog programa 2014. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost CINS-a i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije. 

Novi magazin br. 316, 18. maj 2017.

Comments

Popular posts from this blog

O fašističkom stanju duha

Karikature od naših života

Izborne krađe i politički kupleraj