Srbija 14 godina bez Narodnog muzeja
Kulturna obnova
Zgrada Narodnog muzeja u Beogradu zatvorena je za
javnost 2003. godine. Od tada su menjane vlasti, ministri kulture, direktori
Muzeja i projekti rekonstrukcije. Iz budžeta se tokom ovog perioda u više
navrata izdvajao novac za Muzej, a samo za jedan projekat koji je kasnije
odbačen isplaćeno je oko 860.000 evra
Piše:
Aleksandra Babić (CINS), Mentor: Ivana Jeremić
Deseti
maj 2016. godine bio je datum kada je bilo predviđeno da građani Srbije konačno
uđu u rekonstruisane prostorije Narodnog
muzeja u Beogradu. Kao i prethodna četiri puta kada je otvaranje Muzeja
najavljivano, građani su ostali sa druge strane vrata.
Trinaest
godina ranije, u junu 2003. godine, zatvorena je stalna postavka Narodnog muzeja, a inicijativa za
njegovu obnovu pokrenuta je godinu i po dana pre toga. Od tada je promenjeno
osam ministara kulture, tri direktora Muzeja i dvojica arhitekata zadužena za
projekat rekonstrukcije. Na Muzeju je, u međuvremenu, obnovljena fasada, a
radovi u unutrašnjosti su u toku.
Tokom
posete povodom Dana Narodnog muzeja, ministar kulture i informisanja Vladan Vukosavljević je 9. maja 2017.
godine najavio da će radovi biti gotovi na proleće 2018. godine, dok je kao
krajnji rok za otvaranje Muzeja naveo polovinu te godine. O tačnim datumima
nije želeo da govori.
Među
razlozima zbog kojih je Muzej zatvoren 14 godina su: pomeranje rokova za
završetak radova, odustajanje od ugovorenih projekata, promena planova za
obnovu, ali i čelnih ljudi u nadležnim institucijama.
Od
početka rekonstrukcije potpisan je veliki broj ugovora, a neki od njih su,
prema dokumentaciji koja je dostupna Centru
za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), dosezali sume od više stotina
hiljada evra.
CINS
se u avgustu 2016. obratio Narodnom
muzeju i tražio kopije svih ugovora koji se odnose na rekonstrukciju od
2001. godine. Iz Muzeja su dostavili odgovor koji ne sadrži sve dokumente,
navodeći da je jedan deo izmešten zbog radova.
Zbog
toga u trenutku objavljivanja ovog teksta javnosti nije dostupna informacija
koliko je novca ukupno utrošeno za obnovu Muzeja.
“Nije
stvar nemanja dobre volje već je to Sizifov posao”, objašnjava Gordana Grabež, operativna direktorka
Muzeja, razloge zbog kojih CINS-u nisu ustupili celokupnu dokumentaciju.
Posle
žalbe, Poverenik za pristup
informacijama od javnog značaja odlučio je u CINS-ovu korist, ali
informacije još nisu dostavljene.
Podaci
koje je Muzej dostavio pokazuju da su tokom proteklih 14 godina neki od ugovora
i raskinuti, poput ugovora sa firmom Mašinoprojekt-Kopring,
u vrednosti od oko 700.000 evra.
Mašinoprojekt-Kopringu je za izradu idejnog
rešenja i tehničke dokumentacije, do raskida ugovora 2014. godine, bilo
isplaćeno oko 490.000 evra, ali se raskidom obavezuju da vrate oko 326.000
evra. Ugovor s njima raskinut je nakon što se odustalo od projekta
rekonstrukcije čiji su deo bili.
Novi
ugovor, za novi projekat, s njima je potpisan 2015. godine u svrhu adaptacije i
sanacije Muzeja.
Deo
dokumentacije o finansiranju obnove Muzeja CINS je dobio od Uprave za trezor i Ministarstva
kulture i informisanja.
SMENE VLASTI I POČETAK REKONSTRUKCIJE: Narodni muzej osnovan
je 1844. godine, a u njemu su prikazivana dela Mikelanđela, Rafaela,
Ticijana i drugih umetnika.
Svojevremeno je važio za jedan od modernijih muzeja na Balkanu, a izlagao je
radove Nadežde Petrović, Katarine Ivanović, Kamija Pisaroa, Ogista Renoara itd. Prema popisu iz
2009. godine, muzejski fond brojao je čak 400.000 predmeta.
Inicijativa
za rekonstrukciju Muzeja pokrenuta je još 2001. godine, tokom Vlade Zorana Đinđića, kada je ministar
kulture bio Branislav Lečić.
Naredne
godine formiran je Visoki odbor za rekonstrukciju zgrade Narodnog muzeja, kojim je predsedavao
Lečić. Prema njegovim rečima, tadašnji sastav ministarstva napravio je plan
rekonstrukcije, osigurali su budžetska sredstva i odredili rok – od 2002. do
2008. godine.
“Promena
vlasti iskomplikovala je sve to, naše namere bile su jasne, mi smo imali
strateški cilj da obnovimo Narodni
muzej. Zašto druge ekipe koje su se pojavile u vlasti to nisu nastavile?
Zato što svi misle da oni treba da počnu otpočetka. Zašto je to tako, to je
valjda pitanje mentaliteta i nedozrelosti ove nacije”, navodi Lečić.
U
junu 2003. godine stalna postavka Narodnog
muzeja zatvorena je zbog neadekvatnih uslova za čuvanje i izlaganje
umetničkih dela. Od tada, izložbe ove institucije tek su se povremeno održavale
u samom Muzeju, a češće u drugim prostorima i muzejima Srbije.
Nova
vlada posle ubistva Zorana Đinđića formirana je u martu 2004. godine, a
ministar kulture postaje Dragan
Kojadinović.
U
oktobru 2004. godine arhitekta Milan
Rakočević izabran je nakon javnog poziva za glavnog arhitektu – projektanta
rekonstrukcije Narodnog muzeja.
Tada je s njim potpisan ugovor vredan 188.850 evra, bez PDV-a, koji je sledeće
godine aneksom uvećan na 194.350 evra. Planirano je da Narodni muzej vrata otvori za svoj rođendan 10. maja 2010.
godine.
Projekat
Milana Rakočevića podrazumevao je da Muzej dobije dodatnih 3.000 kvadrata
korisne površine, a da izložbeni prostori obuhvate 7.000 kvadratnih metara.
Ovakav
muzej je, prema tvrdnji autora, trebalo da zadovoljava sve svetske standarde u
načinu prezentacije kulturnih dobara.
Juna
2006. godine potpisan je još jedan ugovor sa Rakočevićem o izradi glavnog
projekta i pružanju usluga glavnog i odgovornog arhitekte i projektnog tima,
vredan 668.000 evra bez PDV-a. Dokumentacija Ministarstva kulture i
informisanja pokazuje da je do izbora arhitekte došlo pogađanjem, bez tendera,
uz saglasnost Uprave za javne nabavke.
KULTURNA DOBRA MUZEJA BEZ VLASTITOG DEPOA: Novac iz Nacionalnog investicionog plana (NIP)
trebalo je da pokrije troškove rekonstrukcije od avgusta 2006. do kraja 2007.
godine. Iz Vlade su najavili da će kroz NIP uložiti oko 50 miliona evra u
objekte u oblasti kulture, kao i da će rekonstrukcija Narodnog muzeja biti među većim ulaganjima. Planirani izdatak za
Muzej bio je nešto više od sedam miliona evra.
Za
administratora projekta izabran je konzorcijum Solomko-Projman s kojim Ministarstvo kulture i Narodni muzej 2006. godine potpisuju
ugovor u vrednosti od 175.345 evra bez PDV-a, čija vrednost nakon dva aneksa
iznosi 284.409 evra.
Iste
godine zaključen je ugovor između firme Kunsttrans
i Narodnog muzeja. Beogradsko
predstavništvo ove evropske firme, specijalizovane za čuvanje i transport
kulturnih dobara, trebalo je da obezbedi prostor za skladištenje dobara tokom
rekonstrukcije zgrade Muzeja. Kunsttrans
je bio u obavezi da u narednih godinu dana obezbedi adekvatan prostor, a za
koji bi Muzej plaćao mesečnu zakupninu od oko 35.000 evra.
Direktor
Kunsttransa Đorđe Branković kaže da su obezbedili
najbolji magacin za skladištenje umetničkih dela. Dodaje da je tokom radova na
magacinu bilo manjih pomeranja rokova, isključivo iz birokratskih razloga.
Ipak, nakon završetka prilagođavanja magacina potrebama Muzeja, krajem 2007.
godine selidba eksponata nije počela.
Dragan Đilas, tada ministar bez portfelja u čijoj
je nadležnosti bio Nacionalni
investicioni plan, odbija da se nastavi plaćanje Kunsttransu i planirana selidba u depo firme koja, prema
njegovim rečima, nije ispunjavala sve uslove.
Nakon
prekida saradnje sa Kunsttransom,
Narodni muzej je privremeno
iselio deo svojih dobara u trezor Narodne
banke Srbije, a drugi deo je ostao u zgradi Muzeja.
Osim
što su pokrenuli sporove na domaćim sudovima, iz Kunsttransa su podneli i zahtev za arbitražu Međunarodnom centru za rešavanje
investicionih sporova u Vašingtonu.
SANACIJA UMESTO REKONSTRUKCIJE: Inženjerska komora Srbije je 2007. godine, u okviru svojih
godišnjih priznanja, nagradila glavni projekat rekonstrukcije arhitekte
Rakočevića, a on je nagradu od 200.000 dinara donirao Muzeju.
Ivana Dorčić, sekretar, i Gordana Grabež, operativna direktorka Narodnog muzeja, kažu da je novac upotrebljen za rekonstrukciju.
Iako navode da ne znaju napamet na šta je novac konkretno potrošen, sigurne su
da su ta sredstva bila opredeljena za projekat. Prema njihovim rečima, svaka
donacija koja ulazi u Narodni muzej
ulazi sa određenom namenom i tako se sredstva i troše.
Narodni muzej je do sredine 2006. godine sklopio dva
ugovora sa Rakočevićem, ukupne vrednosti 862.350 evra bez PDV-a. Zbog
neplaćanja po jednom od ugovora Ministarstvo kulture se u novembru 2006. godine
obavezalo da će preuzeti dug Muzeja prema Rakočeviću i u tu svrhu izdvojiti
493.785 evra iz NIP-a.
Od
Rakočevićevog projekta se takođe odustalo – 2010. godine.
Nebojša Bradić, ministar kulture i informisanja od
jula 2008. do marta 2011. godine, kaže da su međunarodni ekspertski tim
sačinjen, između ostalog, od inženjera građevine i arhitekture, te Upravni
odbor Narodnog muzeja, smatrali
ovaj projekat nefunkcionalnim, muzeološki nedefinisanim, nelogičnim i zato
neracionalno skupim.
Bradić
kaže da mu je, po dolasku na čelo Ministarstva kulture, osnovni zadatak bio da
se zaustavi nepotrebno odlivanje sredstava i da raskine štetne ugovore.
Saradnica
CINS-a je u više navrata bezuspešno pokušavala da stupi u kontakt sa
Rakočevićem.
Nakon
raspisivanja novog konkursa za idejno rešenje rekonstrukcije i dogradnje Narodnog muzeja, u novembru 2010.
godine izabran je projekat Vladimira
Lojanice.
U
septembru 2012. godine umesto dotadašnje direktorke Tatjane Cvjetićanin, nova direktorka postaje Bojana Borić Brešković, koja je na
čelu Narodnog muzeja bila i u
periodu od 1996. do 2001. godine.
Ministar
kulture Bratislav Petković je na
konferenciji za štampu u aprilu 2013. godine izjavio da se otvaranje dela
zgrade Muzeja može očekivati već u oktobru te godine. Nedugo zatim, u maju,
direktorka Muzeja Bojana Borić Brešković izjavila je da se odustaje od projekta
rekonstrukcije i prelazi na sanaciju i adaptaciju Muzeja.
Ivana
Dorčić, sekretar u Narodnom muzeju,
kaže da je projekat sanacije i adaptacije možda najrealniji za trenutak u kojem
živimo “imajući u vidu da se odustajalo od projekata koji su nazivani velikim,
megalomanskim, možda projektima koje u ovom trenutku nije moguće savladati,
finansijski, organizaciono i tehnološki”.
Prema
njenim rečima, radi se kompletna sanacija objekta, sa svom infrastrukturom i
instalacijama, a ne samo šminkanje i krečenje objekta.
Posle
odustajanja od rekonstrukcije, Muzej se obavezao da će Lojanici i njegovoj
firmi isplatiti 36.350 evra.
Arhitekta
Branislav Mitrović kaže da je, po njegovom mišljenju, bilo moguće nastaviti sa
projektom Lojanice. Dodaje da je Upravni odbor Muzeja, čiji je bio član od
2009. do 2013, u želji da se situacija reši na najpovoljniji način poslao pisma
ministru kulture Ivanu Tasovcu, Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću, ali odgovor nikada
nisu dobili. Nakon toga, u avgustu 2013. Vlada je postavila novi Upravni odbor
Muzeja.
SATOVI ODBROJALI, MUZEJ I DALJE ZATVOREN: U svom prvom ekspozeu
2014. godine, kao predsednik Vlade, Aleksandar
Vučić je najavio predvidivu i konzistentnu politiku u domenu kulture.
“Obećavam
da će ova vlada obnoviti Narodni muzej
na Trgu Republike koji, na sramotu svih nas, stoji zatvoren skoro deceniju.
Mene je stid kao roditelja da u ovoj zemlji žive deca koja nisu imala priliku
da vide Narodni muzej, kulturno
blago našeg naroda, njegove bogate zbirke umetničkih dela i kulturnu istoriju
našeg naroda”, naveo je Vučić.
U
februaru 2015. godine ministar Tasovac je aktivirao satove ispred Narodnog muzeja i Muzeja savremene umetnosti. Sat je
otkucao vreme do otvaranja Narodnog
muzeja koje je zakazano za 10. maj 2016. godine, a danas više ne radi.
U
Muzeju navode da 10. maj nije bio rok za završetak radova već su taj datum
tumačili kao pritisak na njih kako bi se radovi ubrzali.
U
maju 2016. godine potpisan je ugovor sa grupom izvođača radova na restauraciji,
sanaciji i adaptaciji Muzeja. Nosilac grupe izvođača je firma Koto, a ugovor je vredan osam miliona
evra.
Napomena
Aleksandra Babić je polaznica CINS-ovog treninga u
okviru projekta “Prove & Improve: Investigating Rule of Law in Serbia”.
Tekst je proizveden u okviru granta koji finansira Evropska unija, dodeljenog u
okviru Medijskog programa 2014. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost CINS-a
i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije.
Novi magazin br. 316, 18. maj 2017.
Comments
Post a Comment