O slobodi izbora i dostojanstvu
Intervju Sofija Kordić
Novinarka i autorka
romana-svedočanstva Hipofiza u egzilu, o ratu u bivšoj SFRJ i životu nakon toga
Razgovarala: Anđelka Cvijić
Koliko su pisci spremni da otvore Pandorinu kutiju
najnovijeg građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji, koliko su voljni da ponovo
ožive sve ono što su sami, zajedno sa svojim sugrađanima, preživljavali u vreme
dok su sukobi buktali i kad su se bratstvo i jedinstvo raspali poput mehura
pene? Čini se da je malo njih hrabrih koji požele da se vrate u to doba kada su
dotadašnji susedi odjednom međusobno počeli popreko da se gledaju i da jedan
drugog bez ikakvog konkretnog povoda nazivaju ustašom, četnikom, balijom... Da
zavire u dubine tog mraka iz kojeg je odjednom izronio predački zov na osvetu,
prekrivajući svako racionalno objašnjenje i odbijajući svaki razumni poziv na
mir i, ako ne na pomirenje, bar na suživot.
Malo je pisaca voljno da pokrene ovu temu, čak je i oni iskusni i
poznati delikatno i diskretno izbegavaju. Ipak, javljaju se glasovi koji ne
beže od takve priče: među njima je i novinarka Sofija Kordić (Benkovac, 1965),
kojoj je izdavačka kuća Arhipelag iz Beograda nedavno objavila prvenac
pod naslovom Hipofiza u egzilu. Roman
je mešavina dokumentarne i stvarnosne proze i govori “o propasti druge
Jugoslavije, o Beogradu devedesetih, o ratovima koji besne na prostorima
nekadašnje zajedničke države, o uzburkanim sudbinama i identitetima, o ljudima
podeljenim između nove realnosti i svojih uverenja... o životu pod pritiskom, o
mladim ljudima koji odlaze iz zaraćene i unesrećene zemlje u emigraciju ne bi
li tamo zasnovali novi život i pronašli izgubljeni mir i smisao svakodnevice”.
Sofija Kordić, koja je krajem 1990. bila novinarka Borbe,
kasnije Naše Borbe, pisala za nedeljnik Vreme i londonski War
Report, krajem 1993. otišla je u Prag, gde i danas živi. Radila je za Radio
Slobodna Evropa, a sada iz Praga piše za različite hrvatske medije. Hipofiza u egzilu svedočanstvo je protiv
zaborava i protiv ravnodušnosti, kažu u izdavačkoj kući Arhipelag. Češko
izdanje ovog romana nedavno je objavila izdavačka kuća Argo iz Praga, u
prevodu Jakuba Novosada.
Kako ste se osećali kad
ste se, pišući knjigu, ponovo vraćali u vreme raspada SFRJ?
S protokom vremena imate osjećaj da ste se izborili s ružnim i
traumatičnim uspomenama, da ste ih uskladištili na sigurno mjesto. Ali, kad ih
prizovete iz sjećanja i odmjeravate s njima snage u obliku rečenica na ekranu
ispred vas, shvatite da ste vrlo daleko od toga. Ružna sjećanja su se prikrila,
vrebaju i zaskoče vas svom silinom u najneočekivanijim trenucima. Drago mi je što
sam uspjela. Bilo je mnogo trenutaka kada sam definitivno odustajala.
Na koje su vam događaje
sećanja bila najbolnija?
Na događaje u Zadru na početku rata, na podjelu mi i oni.
Na strah koji je uz orkestraciju političara i medija sa obje strane prerastao u
razornu mržnju, a poslije u razaranje i smrt. Na granate narodne vojske koje su
ubijale svoj hrvatski narod u drugim uniformama, i civile, među njima i mladića
iz moje ulice, na ulične hrvatske bande koje su noću odvodile srpske susjede u
pidžamama u smrt. Nevjerojatnom brzinom su se širile dezinformacije i bez
postojanja društvenih mreža. Jedna susjeda nam je u početku rata, izbezumljena
strahom, upala u kuću i rekla “bježite, dobili smo sigurnu informaciju, sve će
nas noćas poklati”. Taj sveobuhvatni osjećaj da je sve krenulo u pogrešnom
pravcu i da se to neće zaustaviti, da će biti samo gore, neopisivo je strašan i
neljudski. A još je gori osjećaj da ste potpuno nemoćni pred tim ludilom i da
ste se sveli na promatrača užasa. Bolna su sjećanja na Beograd, na preobražaj
kozmopolitskog grada slobodnog duha u močvaru u kojoj vladaju zakoni mitova,
kostiju i moštiju, na ljude izluđene posebnošću nacije i vječne žrtve.
Tema izbeglištva jedna je
od onih koje obrađujete u romanu. Kako sačuvati sopstveni identitet u novoj
sredini?
Ovisi što smatrate identitetom. Za mene je identitet sloboda izbora
i dostojanstvo. A dostojanstvo je narušeno i nama koji smo otišli i vama koji
ste ostali. Ipak, ja sam mogla izabrati, mnogi nisu. Imala sam sreću da sam u
dva navrata dobila stipendije za školovanje, što mi je bila odskočna daska za
ostanak u inozemstvu. Dostojanstvo, identitet, ako hoćete, sačuvala sam učeći,
čitajući, dok su mnogi prijatelji iz BiH, Hrvatske i Srbije, uključujući i mog
supruga, danonoćno radili svakojake poslove da bi preživjeli. Što će vam
saznanje o srpskom, hrvatskom i inim identitetima, bez obzira na to da li ste
ostali ili otišli, ako živite samo da biste preživjeli taj dan. Pritom, oni
koji su otišli nemaju najbliže pored sebe, potpuno su izmješteni,
iskorijenjeni. Ima ljudi kojima su samo nacija, zastava i himna identitet. Ne
sudim takvima, to je sloboda izbora. A slobodna sam dok god mogu sama izabrati
to što meni predstavlja identitet. Otišla sam jer nisam htjela ni mogla biti u
grupi mi ili oni. Ovdje sam od početka stranac i s tim se je
lakše nositi. Dostojanstvo sam sačuvala, a time i identitet.
DA NE SPOMINJEM
ONE KOJI SU OD SVOJIH ZLOČINA NAPRAVILI PATRIOTSKI BIZNIS, KOJE SU POJEDINI
POLITIČARI, POJEDINI MEDIJI I SUGRAĐANI IZDIGLI NA RAZINU HEROJA I
NEDODIRLJIVIH. TO JE PORAZNIJE OD ČINJENICE DA SE ZLOČINAC NIJE POKAJAO
Mislite li da je
pokajanje zločinca prvi korak ka iskupljenju?
To je pitanje za psihologe i sve druge koji se bave zločinima i
zločincima. Mi ostali možemo o tome razmišljati i nagađati. Imate slučaj Milana
Babića i Nikole Koljevića, koji se nisu mogli nositi s onim što je ostalo iza
njih, digli su ruku na sebe. Sa druge strane je Slobodan Praljak, koji je
uradio isto, ali iz potpuno drugih uvjerenja, nije sumnjao u svoju nevinost. Da
ne spominjem one koji su od svojih zločina napravili patriotski biznis, koje su
pojedini političari, pojedini mediji i sugrađani izdigli na razinu heroja i
nedodirljivih. To je poraznije od činjenice da se zločinac nije pokajao.
Sve se više govori o
fenomenu lažne vesti. One su odavno otrovale ovaj prostor, izazivajući
još veću mržnju u bivšoj SFRJ. Kakav je vaš stav o lustraciji novinara?
U Beogradu, 1991, u Politici ekspres pročitala sam da su
pobijeni svi Srbi u mojoj ulici u Zadru. Oplakala sam živog oca, telefonske
linije su bile prekinute, nisam mogla provjeriti. Zamislite koliko je takvih
vijesti bilo i koliko je ljudi potaknuto lažnim vijestima učinilo neko zlo.
Svaki posao nosi odgovornost. Žarko Puhovski, politički analitičar iz Hrvatske,
jednom prilikom je rekao da lustracija ne znači sudsko kažnjavanje već javnu i
moralnu diskvalifikaciju ljudi koji su podržavali, a da pri tom nisu bili
životno ugroženi, režime koji su provodili zlo. Pogledajte u Srbiji i Hrvatskoj
i političare i novinare koji su to radili, a gdje su sada, i sve je jasno. Ne
samo da nisu javno i moralno diskvalificirani, oni su nagrađeni.
Zahvaljujući svojoj profesiji,
prisustvovali ste mnogim ključnim događajima tokom rata u SFRJ. Mislite li da
je Zapad uopšte imao neku ideju o smirivanju građanskog rata ili je sve to išlo
kao eksperiment, uz velike improvizacije, pa šta ispadne?
Vrlo je popularno okrivljivati druge za naša nedjela. To je kao
tuča u kafani, “držite me da ga ne ubijem”. A kad nekog ubijete onda
okrivljavate druge što vas nisu zadržali. Zapad nije jedno tijelo već mnogo
država sa različitim vladama, a unutar vlada su političari različitih pogleda. Radili
su i dobro i loše, ali sa krivicom i odgovornošću se moramo konačno pozabaviti
mi sami.
Kako vam se danas, iz
Praga gde živite, čini stanje u novim državama izniklim na teritoriji bivše
Jugoslavije? Koliko generacija mora da prođe da bi se uspostavilo bar međusobno
poštovanje naroda iz bivših republika?
Najtužnije mi je što ljudi i dalje masovno odlaze, što ne vide
perspektivu. Jurica Pavičić je nedavno u Jutarnjem listu napisao da je
Hrvatska propala zbog tajkunske ekonomije, korupcije, klijentelizma i duboko
antiintelektualne klerikalno-nacionalističke ideologije koja je zaglupila
televiziju, radio i školu. Mislim da se ovo odnosi na sve ex-Yu države, donekle
sa izuzetkom Slovenije. A poštovanja među narodima neće biti dok god su na
vlasti nesposobni i ograničeni ili oni koji su ogrezli u kriminalu i korupciji
i žele što duže zadržati moć. Oni lako vladaju. Dovoljno je da povremeno
zamahnu zastavama, spomenu boga, narod, zemlju i prolivenu krv.
Šta mislite o
jugonostalgiji? Jeste li vi jugonostalgični?
Jugoslavija za svakog od nas koji je pamtimo predstavlja nešto
drugo. Za mene predstavlja nesrušene kuće mojih djedova i baka i rodbine u
zadarskom zaleđu, Ravnim Kotarima. Rođake i prijatelje koji me dočekuju na
vratima svojih kuća i stanova u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, a ne pišu mi iz
Amerike, Australije, Kanade, Švedske, Njemačke i Nizozemske. Funkcionalne
tvornice, obrađena polja, nenapuštena i nerazorena sela, fasade bez rupa od
metaka i granata, svima dostupne specijalističke preglede i operacije, puna
radnička odmarališta na Jadranu, košarkašku reprezentaciju, svjetske rok
zvijezde u beogradskim i zagrebačkim klubovima i dvoranama. Mir.
Koliko vam je novinarski
posao pomogao, a koliko odmogao u radu na romanu?
Pomagao mi je mnogo, to je svojevrsni roman-dokument. A odmogao
ponekad kad mi je bilo teško napustiti novinarski izričaj.
Vaša knjiga je jedna od
retkih u Srbiji koja podseća na ta strašna vremena. Reklo bi se da, osim u BiH,
pisci izbegavaju da pišu o bliskoj prošlosti. Nagađate li zašto je tako?
Možda su ljudi prezasićeni, apatični... Teško im je rovati po
svježim ranama. Mislim da bi se cijelo društvo na odgovarajući način, ne na
mitološki i propagandni, trebalo pozabaviti zlom koje nam se dogodilo. Bez toga
nema napretka, vrtimo se u krugu. Razgovarala sam prije dvije godine s
preživjelim iz Aušvica, neurofiziologom Tomašom Radilom, koji mi je
rekao da će se sukobi stalno ponavljati ukoliko društvo ozbiljno ne poradi na
prosvjećivanju ljudi. “Kod vas u ex-Yu ubijeni u besmislenim ratovima i
zločinima devedesetih žive intenzivnijim životom nego kad bi bili živi. Njihova
smrt je pogonsko gorivo za preživjele i podloga za nove ratove”.
Kakva su vam bila
očekivanja dok ste pisali Hipofizu u egzilu?
Knjiga je nastala iz potrebe
osloboditi se izvjesnog tereta. Otkad je ukoričena, htjela bih da čitanjem
nešto slično dožive čitatelji.
Comments
Post a Comment